U Hrvatskoj su proteklih deset godina zakonski omogućene svakakve nakaradnosti. Po zakonu provedena je privatizacijska pljačka, po zakonu izbjeglim je Srbima oduzeta privatna imovina, koja je - opet slovom zakona - dodijeljena naseljenim Hrvatima. Na isti je način moguće ozakoniti i HDZ-ov zahtjev i zakonskom normom onemogućiti procesuiranje zločina ako su ih počinili hrvatski branitelji. Ali da bi se ideja mogla pretočiti u zakonski tekst, morala bi se ipak malo preciznije artikulirati.

HDZ mora precizirati traži li izuzeće od zakona samo za prošlost ili i za budućnost? Hoće li se od progona poštedjeti samo oni kojisu za vrijeme rata ubijali, palili i pljačkali, ili će branitelji dobiti odriješene ruke bez vremenskog ograničenja? Konkretno, oslobađaju li se od kaznenih neugodnosti samo ubojice male Aleksandre Zec ili će oni koji su sudjelovali u ratu imati zakonsku mogućnost da i ubuduće nekažnjeno likvidiraju i djecu? Također je nejasno zagovara li se generalni oprost za sva djela počinjena u prošlosti, ili će se ipak praviti neka razlika između upucavanja, primjerice, Ante Paradžika i egzekucija srpske starčadi koja se odlučila ne bježati iz svojih kuća za “Oluje”. Vrijedi li pomilovanje za sve zločine ili će ipak odlučivati krvna zrnca - počinitelja i onih nad kojima je krimen učinjen.

Sve kad bi i htjela, Hrvatska, srećom, ne može ozakoniti poštedu za ratne zločine. Po međunarodnim konvencijama, koje je potpisala, ratni zločin ne zastarjeva i nema mu oprosta. Zahtjev Sanaderove družine praktično se svodi na dvije mogućnosti. Ili će se na isti način, kao egzekutori iz Pakračke poljane, Gospića i Varivoda, pomilovati i ubojice Hrvata s Ovčare, iz Skabrnje i Lovasa, što znači da će do neba vapijuća zlodjela ostati nekažnjena? Ili će se pravo na zločine priznati samo Hrvatima, što znači da bi ubojstva Srba bila u Hrvatskoj zakonom dopuštena.