Poniženi na izborima prije godinu dana i već svedeni na nevažnu dimenziju (5 posto biračkoga tijela, prema posljednjim ispitivanjima javnog mišljenja), siročići Franje Tuđmana htjeli su u Splitu pokazati da još nisu mrtvi. Velika manifestacija u čast generala Norca potvrđuje njihovo postojanje, ali i određenu sposobnost nanošenja štete. No pogriješili bi oni koji bi mislili da se Hrvatska prepoznaje u raspoloženjima koja su u nedjelju iskazana u dalmatinskom gradu.

U javnom su se mišljenju pare nacionalističke opijenosti već odavno razišle i ostavile prostor treznijim razmišljanjima. Gospodarska kriza svima očito pokazuje da su Tuđman i njegov dvor opljačkali zemlju i više no što se može zamisliti, svodeći je na razinu zemalja koje zbog financijskih nužnosti nisu u položaju odbijati zahtjeve mogućih financijera. Ako, dakle, zapadne vlade u Haagu žele Tuđmanove generale, Zagreb se može izmotavati, ali se ne može usprotiviti. Većina Hrvata je, čini se, toga savršeno svjesna. Stoviše, možemo biti sigurni da će poziv demonstranata na pobunu protiv vlade, 'radi obrane dostojanstva Hrvatske', pobuditi jedino sektore boraca i povratnike najotvorenije ustaške inspiracije.

No izazivanje tih sektora nije bezopasno po Zagreb. S njima se slažu i dio oružanih snaga i moćna i razgranata mafija, koja već godinama nadzire krijumčarenja kojima se iz Bosne, preko Međugorja, u dijelove Splita pretovaruje oružje, heroin, i u posljednje vrijeme emigrante iz Azije. Kada bi, dakle, hrvatska vlada lojalno surađivala s međunarodnim sudom, preuzela bi i neke rizike: ta poruka dolazi od Norčevih partnera i drugova po oružju.

Stalno se događa ovo: svaki put kad oklijeva ili se protivi zahtjevima Haaga, Zagreb trpi međunarodni pritisak; a Beograd, koji dosad uopće ne ispunjava zahtjeve, ne trpi isto toliko odlučan pritisak. Iz toga proizlazi razumljiva hrvatska iritiranost i sumnja da zapadnjaci primjenjuju dvije mjere.

Imao Zagreb pravo ili ne, gotovo se čini kako se sve svodi na trgovinu. Izručenjem ovog ili onog generala haškim sucima, Hrvatska i Srbija nadaju se da će dobiti pristup financijskim sredstvima Svjetske banke ili Međunarodnog monetarnog fonda. Ta trgovačka logika neće pomoći Srbima i Hrvatima da izgrade stvarnu demokraciju, odnosno pravnu državu. Uhićenje ubojica nije mito koji se mora platiti zapadnjačkom puritanizmu, nego čin pravde koji je ponajprije u interesu Srbije i Hrvatske. Kakva bi se pravna država zapravo ikako mogla izgraditi ako bi zločin poput pokolja nenaoružanih ostao nekažnjen?

Neugodan aspekt je što su dio tih shema proizveli zapadnjaci iz vlastita interesa. Srbi i Hrvati općenito odbijaju priznati da su Beograd i Zagreb pokušali pomoću etničkog čišćenja podijeliti Bosnu: no najprije su se zapadnjaci pravili da je bosanski rat bio spontan, a ne planiran izvana. Što se tiče generala Norca, možemo razumjeti njegovu zapanjenost. Kada su njegovi vojnici čistili u Gospiću desetke Srba i potom ih ubili, nitko nije prigovarao. Ni zapadna Europa, za koju je tada Hrvatska predstavljala posljednje žrtveno janje istočnog komunizma, odnosno Srbije. Ni hrvatska crkva, koja je sustavno zatvarala oči pred okrutnostima svetih Tuđmanovih milicija. Ni Italija, jer je Gospić jedan sat vožnje automobilom od njezine granice.

Očito da nije bilo jasno što se dogodilo toga dana. No bilo je vrlo jasno, očito, da su deseci tisuća Srba tada protjerani iz kuća, i iz Hrvatske samo zato što su Srbi. Isto je tako očito da je hrvatski nacionalizam bio zastrašujuće sličan srpskom nacionalizmu. U tome ima i loše savjesti Zapada koji deset godina poslije želi suditi za zločine koje je mogao ograničiti pravodobno ih prijavljujući, piše Guido Rampoldi.