Koje je ciljeve i interese slijedila balkanska politika najutjecajnijih zapadnoeuropskih država u proteklih deset godina? Diobu Jugoslavije? Dopuštanje nastanka neodređenog broja novih država? Vođenje jednog kratkog i jednog manje kratkog zračnog rata? Pretvaranje Bosne i Hercegovine i Kosova u protektorate NATO-a? Pobrinuti se za trajnu vojnu nazočnost saveza u regiji? Oslabiti Srbiju? Proširiti utjecaj Albanije? Poljuljati unutarnju stabilnost Makedonije? Crnu Goru dovesti do ruba samostalnosti? Pokazati Rusiji njezinu slabost i tu činjenicu predočiti cijelom svijetu?

Samo pristaše teorije o apsolutnom planiranju i ostvarivosti povijesti došli bi na zamisao tvrditi da je sve to pripadalo predviđenom programu ili da je čak postavljeno na pozornicu u strateškoj dalekovidnosti. No budući da su stvarni rezultati takvi kakvi jesu, postoji ozbiljan problem. U takvom slučaju preporučljivo je pomno ispitati strateške ciljeve, uporabljena sredstva, njihovu razdiobu te izbor saveznika u regiji.

Kad se Jugoslavija počela približavati svojoj propasti, moglo se, čak moralo, od vodećih državnika u zapadnoj Europi očekivati da će se baviti pitanjima: što će biti poslije Jugoslavije? No čini se da ta pitanja tijekom devedesetih godina nisu čak ni usput nabačena, da se o njihovoj posebnoj ulozi i ne govori. I Mitterrand, koji im je još najbliži, zastaje na pragu. U presudnim stanjima 1991. godine stalno govori o problemu granica, upozorava na međunarodnu uredbu i zajednički postupak zapadne Europe - ali u strateški Balkanski presudnom pitanju ostaje začudno nijem. U jesen 1991. više je puta u smjeru Jugoslavije rekao: 'Ne možemo ništa napraviti.' Maastricht i Unija imaju apsolutnu prednost, razlike s Kohlom i Genscherom u politici prema Jugoslaviji ne smiju ugroziti glavnu stvar. Glavni Mitterrandov motiv dolazi iz usta ministra vanjskih poslova Rolanda Dumasa: 'Slom Jugoslavije je drama, slom zajednice bio bi katastrofa.' Nakon toga Mitterrand je još samo pokušavao ograničiti štetu. (...)

Hrvatsko pitanje: u njegovu je središtu odnos Hrvatske s Hrvatima koji žive u Bosni i Hercegovini i to osobito u Hercegovini te, s tim u vezi, odnos prema muslimanskohrvatskoj federaciji. Osim toga pitanje dodiruje i Srbe preostale u Hrvatskoj, napose one u Slavoniji kao i Srbe izbjegle odnosno prognane 1995. iz krajine. Etnički gledano, pitanje dakle neposredno dodiruje i bosanske muslimane i Srbe, državno - Bosnu i Hercegovinu kao i Srbiju.

Srpsko pitanje: povijesno gledano sastoji se od toga kako državno povezati odnosno skupiti rasuta staništa Srba. Sa srpske je strane odgovoreno bar na jedan način koji je otkrio malo razumijevanja za važnost drugih naroda i država i u skladu s tim izazvao njihovo nepovjerenje i otpor. Koji god oblik prevlada u srpskom pitanju, u svakom će slučaju izravno pogađati niz naroda, država (Hrvatska, Bosna i Hercegovina) i entiteta različitih statusa u današnjoj Jugoslaviji (Crna Gora, Kosovo, Sandžak, Vojvodina).

Crnogorsko pitanje: razilaženja oko državne samostalnosti Crne Gore u prvom redu pogađaju njezin odnos sa Srbima i Srbijom. (...)

Makedonsko pitanje: tu su se tijekom devedesetih također dogodile temeljite promjene. U novijoj povijesti Makedonija je bila polje konkurentnih zahtjeva Srbije, Bugarske i Grčke. (..,) Makedonsko je pitanje usko povezano s albanskim. Ono osim toga neposredno utječe na konstelaciju u Srbiji i posredno dodiruje Bugarsku i Grčku.

Najvažnija pretpostavka je politička volja - na Zapadu, a osobito u EU. Jer ona je presudna za odgovor na pitanje ima li takav pokušaj bar najmanjih izgleda. Dosadašnja iskustva na žalost ne potiču osobito optimistične prognoze. A na prvi pogled nameće se dojam da prijedlog previše, puno previše očekuje od EU. No jednoga će se dana i EU morati odlučiti: želi li da udruga bogatijih i jačih dijelova Europe postane svrhom očuvanja njezina imovnoga stanja pa će tada u politici prema Balkanu i dalje teturati od krize do krize, od jednog rješavanja krize do idućeg? Ili uistinu teži 'europskom projektu'? Kratkoročno bi prva inačica mogla biti privlačna, dugoročno će se druga isplatiti, zaključuje Magarditsch Hatschikjan, povjesničar i germanist koji kao stručnjak za jugoistočnu Europu radi u zakladi “Konrad Adenauer”.