Sa srbijanske strane u pregovorima je, navodno, sudjelovao bivši jugoslavenski veleposlanik pri Svetoj Stolici Dojčilo Maslovarić, koji je u Beogradu zastupao stranu grofa Giannija Vitalija, a koji je, navodno, opet preko svojih pet prijatelja — bivšeg premijera Giulija Andreottija i predsjednika rimske banke Banco di Roma Cesara Geronzija — beogradsku stranu zastupao u Rimu. Spominje se i da je u to vrijeme, odnosno 1998., Beograd zatražio od tadašnjeg veleposlanika pri Republici Italiji Miodraga Lekića da grofa Vitalija, odnosno "Contea", kako je obično nazivan taj grof u Rimu, podigne na položaj počasnoga jugoslavenskog konzula u Rimu. Lekić je, navodno, s tim odugovlačio, no kasnije je smijenjen jer, navodno, nije dobro zastupao jugoslavensku poziciju tijekom napada NATO-a na Srbiju i Kosovo. Lekić je, inače, ostao u Rimu i sada je ponovno imenovan jugoslavenskim veleposlanikom. No, njega ne priznaje njegova rodna Crna Gora. Kada je bio smijenjen, Podgorica je za svoga predstavnika u Italiji imenovala Petrovića, a sada ne priznaje Lekića, koji je svojedobno bio ministar vanjskih poslova Crne Gore, jer nije dovoljno branio crnogorske interese u odcjepljivanju od Srbije.

No, vratimo se transakcijama i ocjeni vrijednosti srbijanskog Telecoma. List Repubblica u nedjelju piše da je, navodno, mnogo više procijenjena vrijednost srbijanskih telekomunikacijskih dionica nego što su one stvarno vrijedile.

— Srbijanski Telecom nije vrijedio 900 milijuna maraka. Taj iznos nije bila tržišna vrijednost, nego je riječ o daru. Nijedna telefonska kompanija na istoku, ni u Mađarskoj ili Češkoj, nije bila toliko plaćena. Dokaz je i što je za Telecom u Rumunjskoj plaćeno manje, a riječ je o zemlji koja nije izlazila iz jednog rata i ulazila u drugi, kao što je to slučaj s Miloševićevom Srbijom — piše Repubblica.

Dakle, netko u Italiji je htio nešto više platiti Srbiji, ali zašto? O tom slučaju postoji i dosje Američke obavještajne službe CIA, koji će zatražiti torinsko tužiteljstvo u istrazi koju je pokrenulo. Tomaso Tommasi di Vignano, koji je 1997. u ime talijanskog Telecoma potpisao sporazum sa srbijanskim Telecomom o kupnji 29 posto dionica, izjavio je sada da je s poslom bila upoznata Farnesina, ministarstvo vanjskih poslova, ali da nije osobno razgovarao sa šefom diplomacije Lambertom Dinijem.

Dakle, koliko je u sve upetljana talijanska diplomacija, koliko su pojedine banke djelovale po nagovoru pojedinih političara i koliko je sve to skupa utjecalo na ekonomsko stanje u Srbiji, pitanja su o kojima će se idućih dana sve više raspravljati, do parlamentarne rasprave u kojoj će sudjelovati i ministar Dini.

Tko je Dojčilo Maslovarić, navodna veza u cijelom poslu između Italije i Srbije oko kupoprodaje telefonske kompanije? Još u vrijeme bivše Jugoslavije bio je konzul u Rimu, a zatim je u prvim vladama 90.-ih godina, poslije raspada tadašnje Jugoslavije, bio ministar za Srbe u inozemstvu u srbijanskoj vladi. Talijanski listovi su pisali da je bio povezan s JUL-om, strankom Miloševićeve supruge Mirjane Marković. Navodno je upravo zahvaljujući toj vezi dobio i mjesto veleposlanika Jugoslavije pri Svetoj Stolici. Iznajmio je cijeli kat u zgradi na čuvenome Španjolskom trgu u Rimu, nad kojim se u godinama srbijanskoga napada na Bosnu i općenito cijele te balkanske krize vijorila jugoslavenska zastava, a na ulazu u zgradu je i ćirilicom pisano da se tu nalazi jugoslavensko veleposlanstvo pri Svetoj Stolici. Nakon isteka mandata Maslovarić je htio produžiti svoj ostanak u Rimu, ali ga navodno Mirjana Marković nije htjela ni primiti u Beogradu, a čini se ljuta što nije dobila dio spominjanog mita. Nakon toga je Maslovarić, čija je bivša supruga u međuvremenu umrla i koji se nakon toga oženio Peruankom, ali talijanskom državljankom, u Rimu davao izjave za novine kako je Miloševićev režim pri kraju. Oduzet mu je veleposlanički mandat i ostao je živjeti u Italiji. Navodno je dio novca od 32 milijuna maraka (govori se o pet milijuna) pripalo upravo njemu.