Val prosvjednih skupova koji su zapljusnuli Hrvatsku barem za neko vrijeme je iza nas. Čak i pukovnik Mirko Čondić, predsjednik Središnjeg stožera za zaštitu dostojanstva Domovinskog rata, unatoč oštroj retorici koja je krasila njegove govore u Splitu ili Kaštel Starom, smiruje situaciju koja je prijetila potpunim bezakonjem i opovrgava pisanje »Jutarnjeg lista« o organizaciji velikog prosvjednog skupa u Zagrebu u ožujku. Čondić, suprotno prijetnjama i »teroru ulice«, koji se mogao iščitati u izjavama pojedinih govornika na skupovima u organizaciji njegova stožera, sada najavljuje spuštanje lopte na zemlju i početak prikupljanja 400.000 potpisa za raspisivanje referenduma o donošenju ustavnog zakona kojim bi se hrvatski branitelji kazneno tretirali kao pripadnici svih vojski zapadnog svijeta. Reklo bi se, sve se vraća u Ustavom zacrtane gabarite...

No, dok se Merčepova najava s Markova trga o sljedećem okupljanju na kojemu će se »ići do kraja« može shvatiti kao politikantska u najmučnijem smislu ulagivanja nazočnima na skupu, Šeksovo, sada uistinu, »zveckanje« u Vrlici zavređuje, ipak, veću pozornost. Uostalom, Merčep je politički minorna osoba, a Šeks je predsjednik Kluba zastupnika HDZ-a, najveće oporbene stranke u Hrvatskom saboru.

Kad su u pitanju samo Šeksovi verbalni kalamburi, poput nedavnog nazivanja predsjednika Stjepana Mesića - Stevanom, komentari su potpuno nepotrebni. Slika s osječkog trga na kojemu je Šeks, zazivajući »Stevanovo« ime, gotovo ostao bez daha, dostatno govori sama za sebe. Nekoliko dana poslije, Šeks je, izgleda, previdio sve što se u međuvremenu dogodilo, nastavljajući radikalizirati politički ionako složenu situaciju.

Doduše, radikalizacija odnosa prema šestorki sama po sebi nije uopće sporna u borbi za preuzimanje te iste vlasti. Nisu sporni ni prosvjedi, čak se i »stevanovanje« može shvatiti kao stanje Šeksova daha. Ali, kad se govori o padu vlasti »na bilo koji način«, onda su u igri mnogo veći ulozi, čak toliko veliki da nije suludo ponovno početi razmatranje državnog udara kao jednog od Šeksovih »bilo kojih načina« svrgavanja vlasti.

Doda li se Šeksovim eskapadama Sanaderovo preuzimanje odgovornosti za to da njegova stranka artikulira zahtjeve nezadovoljnika na prosvjednim skupovima (a bilo je i grozomornih zahtjeva od kojih se nitko nije ni pokušao ograditi!), onda se s pravom može aktualizirati i pitanje koje je prošlih godina užasno boljelo hadezeovce - je li HDZ sada uistinu odlučio postati strankom, kojoj Hrvatska nije cilj, nego sredstvo!?