Hrvatska je dobila ono što je tražila - pitanje je kome je to drago. Tražila je da joj ne sudi Haag, pa joj je Haaško sudište omogućilo da sudi umirovljenom generalu Norcu za sve što je eventualno skrivio od 1991. do 1995. godine (dakle ne samo za Gospić, gdje je Norac sada suosumnjičen s još nekima za odvođenje i smicanje hrvatskih civila srpske narodnosti, nego i za eventualna kršenja ratnog prava ili Ijudskih prava u drugim operacijama gdje je imao zapovjednu odgovornost, poput Medačkog džepa, ili eventualno Oluje).

I Norac je dobio što je tražio: da mu ne sude u Haagu nego u Hrvatskoj. Pitanje je koliko će mu to biti drago. Jer sada se baš o njega mogu obiti dosadašnji višegodišnji, pa i sramotni propusti hrvatske sudbene vlasti, kojoj bi Norac mogao poslužiti kao onaj biblijski jarac koji i tuđe grijehe odnosi u pustinju. Svojim bijegom i uvjetima koje je postavio sam general Norac učinio je sve što je mogao da ga zapadne ta uloga. Pored tih subjektivnih postoje i objektivne okolnosti koje su ga za to predestinirale: dovoljno je visoko rangiran da ne bude beznačajan, a ipak je sitna riba spram, glavnih aktera postjugoslavenskih pokolja i razaranja (pa i onih u Hrvatskoj koji mašu njime da obrane sebe).

Upravo zbog toga slučaj Norac tek sada u punom smislu postaje cause celebre a time i pravna i politička (i možda povijesna) kušnja: baš na njemu će se mjeriti koliko je Hrvatska (voljna i kadra biti) pravna civilna država. Dosad se, naime, s pravom govorilo da će slučajevi iz Hrvatske u Haag jer je Hrvatska imala priliku da im sama sudi, pa je propustila to učiniti (npr. za paleže i ubijanja nakon Oluje), ili je suđenja rastegla (npr. za Pakračku Poljanu), ili je sudila sramotno (npr. ubojstvo obitelji Zec). Sada je hrvatsko sudstvo na nekoj vrsti popravnog ispita: presudi li za Gospić (a i za ostale slučajeve u koje je od 1991. do 1995. mogao biti involviran Mirko Norac Kevo) onako kako će međunarodni žreci naći za pravo - Hrvatska će izaći iz geta država nad kojima se sudi i uvrstiti se među one ovlaštene da same sude svojim zločinima.

Uostalom, najavljuju se i prosvjedi u Zagrebu protiv eventualne presude Dariju Kordiću za pokolj u Ahmićima (svaki hrvatski državljanin u takvu prosvjedu bit će dokaz više za tezu da je Hrvatska ondje bila agresor, te da Hrvatska odbija sudsku pravdu a s njome i pravnu državu). Ti su stavovi politička činjenica - pa onda o političkoj opciji ovisi hoće li izravni i neizravni kontakti Predsjednika i premijera s bjeguncem osumnjičenim za ratne zločine biti shvaćeni kao politička mudrost ili kao kapitulantstvo pred zločinom; kao pokušaj izolacije ekstremista ili kao trpanje i civilne Hrvatske u isti koš sa zločinačkom.

Zbog svega toga prepuštanje eventualnih krivica Mirka Norca u nadležnost hrvatskog pravosuđa nije toliko važno kao ispit Hrvatske pred takozvanom međunarodnom zajednicom, nego ponajprije kao popravni ispit koji Hrvatska još jednom polaže sama pred sobom: je li naša zemlja kadra instrumentima pravne države raščistiti pravne repove iz prošlosti (bliske, a valjda i ine) i konačno se koncentrirati na budućnost i perspektive - ili ćemo i dalje sami sebe osudivati da kao loši daci ponavljamo krvavo gradivo 20. stoljeća?