Sjećate li se Mladena Naletilića Tute? Eto, tako ćete se jednog dana sjećati i Mirka Norca Keve, pitajući se: zašto je to dva tjedna bila glavna tema domovinske Hrvatske, zašto su se oko nje okupljale tisuće ili stotine tisuća gradana, zašto se o tome pričalo po kafićima i na radnim mjestima (barem kad je posrijedi ona manjina koja ih ima)?

Da je bilo vjerovati tadašnjim novinskim naslovima i izjavama visokocitiranih čimbenika - ključno pitanje ne samo političkog trenutka bilo je može li zapovjednik Kažnjeničke bojne iz susjedne i prijateljske Bosne i Hercegovine preživjeti prijevoz u Haag ili će izdahnuti kao mučenik, jerbo ga strani mrzitelji i domaći izdajnici hoće satrti kao simbol domoljublja. Onog trena kad su se za Mladenom Naletilićem zatvorila vrata (zasad istražnog) zatvora u Scheweningenu - on je postao savršeno nevažan svima koji su se dan ranije zaklinjali u njegovo zdravlje. Ni kada su u javnost procurile neke kuriozne vijesti (npr. da dotadašnji samrtnik Naletilić navodno bodro igra odbojku u zatvoru, ili da je posredovao kako bi se sin njegova sumišljenika izvukao iz zagrebačkog procesa optuženima za mafiju) - nije za Naletilića bilo mjesta na naslovnim stranicama, a kamoli na masovnim skupovima.

Baš na isti načinje na taj isti stijeg političkih interesa istaknut kao zastava Mirko Norac Kevo, koji će jednako tako biti zaboravljen onog trenutka kada tim interesima ne bude mogao služiti. Ako bude osuđen, u zatvoru će biti samo osoba Mirko Norac, a simbole će iskati drugdje. Nisu, naime, posrijedi ni Naletilić, ni Norac, niti ijedan pojedinac. Oni su odabrani po načelu da bi se što više drugih s njima identificiralo (po podrijetlu, po sudbini, po strahu itd.) - i tako instrumentalizirani. Oni služe, i smjenjuju se, po jednoj jedinoj logici: da nakon jedne afere izbije druga kako bi se na pojavnoj razini napetost stalno održavala ili nanovo proizvodila. Posrijedi je, dakle, strategija tenzije - stara, ali i dalje uspješna metoda u političkoj borbi, kojom se neka manjinska (ali dobro opskrbljena) grupa može poslužiti za stvaranje krize i prevrtanje odnosa snaga, demokratskim metodama (kada se stvara uoči izbora ili iznuđuje izvanredne izbore) ili nedemokratskim putem (udarom). Strategija tenzije može se generirati i s vlasti, pogotovu kada ta vlast sama nema vjere da bi opstala u mirnoj demokratskoj utakmici.

Može se to dogoditi stjecajem okolnosti (iako su ih prethodne analize osudile na izborni neuspjeh, Thatcher je dobila izbore zahvaljujući ratu za Falklande, a Kohl zahvaljujući euforiji njemačkog ujedinjenja), ili pažljivim radom (Staljin je generirao unutrašnje krize i neprijatelje koji su služili kao opravdanje za neuspjehe; Tito je bio velemajstor doziranja vanjskih kriza, osobito sa susjedima, kadgod je trebalo skrenuti pozornost s unutrašnjih jada...). Bilo je zemalja gdje su se sudarale i uspješno nadopunjavale strategije tenzije s dviju sukobljenih strana (poput Španjolske od 1921. do 1939., s ubojstvima Calva Sotela i Josea Antonija kao detonatorima), bilo je zemalja gdje je strategija tenzije bila konstanta (Grčka, osobito od 1908. do 1981.), bilo je zemalja gdje nije uspjela unatoč brojnim ubojstvima i atentatima (Italija u "olovnim godinama", od 1969. do 1984.). Dugo će se lomiti koplja oko toga koliko je u postjugoslavenskim ratovima strategija napetosti (s hekatombama žrtava u Hrvatskoj, pa Bosni i Hercegovini, pa na Kosovu...) koristila opstanku vladajućih garnitura u sukobljenim zemljama, na čije je vođe onda primijenjen kineski stereotip o "gospodarima rata".

Tek se mnogo kasnije vidjelo koliko je štrajk kamionaca (koji je paraliziraa zemlju i dao -"povod" za, krvavi državni udar) bio ne samo instrumentalan, nego i pomno pripremljen u Pinochetovu tajnom štabu (unutar legalnoga Glavnog stožera Čileanske vojske kojoj je Pinochet bio zapovjednik), te još prije u Langleyju (na sjeveru Amerike, gdje svoju središnjicu ima CIA). Naravno da je Pinochet sve do početka udara (i čak nekoliko sati kasnije!) glumio punu privrženost legalnoj i demokratski izabranoj vlasti, zgražajući se sveudilj nad onima koji generiraju kaos, ali i inzistirajući na tome da prosvjede valja ozbiljno razmotriti.

Kada se negdje stalno obnavlja napetost po istom obrascu, stalno guraju u prvi plan efemerne ali visoko emotivne parole uz stalno odgađanje strateških planova za razrješavanje ključnih problema (ekonomske zaostalosti, nezaposlenosti, nesigurnosti...) - refleksno se valja obazreti za tajnim stožerom (i za Pinochetom). Iako ne znamo, naravno, tko sada u Hrvatskoj u tome sudjeluje spontano, tko zato da bi sakrio vlastitu nesposobnost, a tko provodeći stožerne planove.