‘Je li itko kažnjen za masovna ubojstva hrvatskih domoljuba poslije svršetka Drugog svjetskog rata?' To se pitanje moglo čuti na brojnim skupovima hrvatskih ratnih veterana u zadnja dva tjedna. Hrvatski su desničari naime uvjereni da su ubojstva ustaša, domobrana i civila u svibnju i lipnju 1945. ratni zločini za koje nitko nije kažnjen. Bleiburg, mjestašce na slovenskoj granici u austrijskoj Koruškoj, u dijelu hrvatske javnosti simbol je za tragediju nedužnih ljudi, žrtava partizanskoga nasilja.

U raspravi u Saboru o političkim odnosima u Hrvatskoj nastalim na slučaju Mirka Norca, zastupnici desnih stranaka optuživali su vladu da ne poduzima ništa za kažnjavanje zločina pripadnika partizanske vojske poslije svršetka rata. Iz zagrebačkog je državnog odvjetništva priopćeno da se obrađuje kaznena prijava društva Hrvatski domobran za zločine počinjene odmah poslije rata 1945. Svjedočenja saslušanih po svoj prilici ukazuju da su među odgovornima za ubojstva ljudi koji su već umrli ili nisu dostupni hrvatskom pravosuđu.

U Hrvatskoj nema prikupljenih podataka o broju žrtava poslijeratnih smaknuća - krajnji desničari spominju 300 tisuća žrtava, za analitičare demografskih kretanja gornja je granica 45 tisuća ljudi, predstavnici boraca NOB-a poriču masovne pokolje kolaboracionista. 'Sa sigurnošću možemo tvrditi samo to da su partizani ubijali vojne zarobljenike. Koliko je ljudi bilo ubijeno i gdje su pokopani, možemo samo nagađati', rekao je za ovaj list hrvatski povjesničar, akademik dr. Dušan Bilandžić.

Tisuće pripadnika jedinica NDH i hrvatskih civila po svoj su prilici ubijene u Sloveniji - u Dravskoj dolini, na mariborskom Teznu, u Teharjima kod Celja... Slovenskim su se krajevima u unutrašnjost Jugoslavije kretale povorke ljudi koji su poslije 16. svibnja 1945. kod Bleiburga iz do sada nikad objašnjenih razloga izručeni jugoslavenskim partizanima, vjerojatno po nalogu zapovjednika savezničkih snaga u Sredozemlju, feldmaršala Harolda Alexandra. Ustaške, četničke i belogardističke jedinice probile su se naime krajem rata do engleske vojske da bi se predale seveznicima. No englesko je zapovjedništvo kod Bleiburga bilo nepokolebljivo, suradnike njemačkih okupatora prepustilo je partizanima.

Tršćanski povjesničar dr. Jože Pirjevec prosuđuje da su 'silom i bičem u dva tjedna preko Karavanka preveli 26 tisuća srpskih dragovoljaca, ustaša i domobrana, gdje su ih čekale posebne partizanske jedinice s nalogom da ih pobiju, pobacaju u jame ili pokopaju u masovne grobnice.' Osim suradnika okupatora iz bivše Jugoslavije, u Austriji se predalo i mnoštvo Rusa, Bugara i oko 120 tisuća njemačkih vojnika iz armije E u povlačenju, pod zapovjedništvom generala Alexandra Loehra.

Križni put ili marš smrti iz Bleiburga natrag u Jugoslaviju u dijelu je hrvatske javnosti postao mitski simbol patnje hrvatskoga naroda zbog partizanskih zločina. O 'tragediji kod Bleiburga' i marševima smrti 1999. je, u sutonu hadezeovskoga režima, snimljen film “Četverored” u kojemu su uloge iz jugoslavenskih partizanskih filmova okrenute naglavce. U njemu su partizani pijani i neobrijani odrpanci koji nemilosrdno ubijaju zarobljene vojnike i civile. Film je na HTV-u prvi put prikazan lani tik prije parlamentarnih izbora 3. siječnja.

Najveći komemorativni susret na kojem nekadašnje ustaše paradiraju u svojim odorama, svako se proljeće održava u Bleiburgu, na mjestu gdje su zarobljeni kolaboracionisti predani partizanskoj vojsci. Lani je kao predstavnik Sabora nastupio zastupnik vladine stranke HSLS-a Baltazar Jalšovec. Na iznenađenje hrvatske javnosti, izjavio je da je Bleiburg najveća izdaja u povijesti čovječanstva i temelj hrvatske suverenosti.

'Ove sam godine posjetio Bleiburg. U blizini Bleiburškoga polja gdje je navodno pobijeno mnoštvo Hrvata, živi slovenska obitelj. Ispričali su mi da je na obližnjem groblju pokopano samo 20 Hrvata koji su poslije svršetka rata počinili samoubojstvo. Masovnih ubojstava nije bilo', kaže Ivan Fumić, predsjednik saveza antifašističkih boraca Hrvatske. U pričama o marševima smrti, po njegovu mišljenju ima puno mitologije. 'Željeznice ni cestovnoga prijevoza nije bilo. I mi partizani hodali smo pješke. Jedino 'prijevozno sredstvo' bili su konji', kaže Fumić i naglašava da osuđuju sve zločine i ubojstva počinjena bez presude vojnih sudova. Dodao je da su u obračunu s kolaboracionistima najstroži bili slovenski partizani. Oni su po njegovim podacima odmah poslije rata pobili osam tisuća od ukupno devet tisuća zarobljenih belogardista. Kaže da krajnji desničari pokušavaju svoje zločine tijekom Drugog svjetskog rata opravdati navodnim partizanskim pokoljima ustaša, domobrana i civila.

Za vladavine HDZ-a i Franje Tuđmana u Hrvatskoj je podupiran 'drukčiji' pogled na povijest. U zemlji su podizani spomenici ustaškim vođama, po njima su nazivane ulice, u udžbenicima je u skladu s Tuđmanovom zamisli o povijesnoj pomirbi hrvatskoga naroda, zločinima u Jasenovcu pripisivana jednaka težina kao i bleiburškim. Tuđman je čak od Jasenovca pokušao napraviti zajednički spomenik svih hrvatskih ratnih žrtava - i partizanskih i ustaških, ali se na posljetku ipak predomislio, - piše Peter Žerjavič.