Samozapošljavanje je samozavaravanje - tako je jedan od ekonomskih znalaca komentirao vladin projekt po kojem bi svaki nezaposleni morao postati sam svoj poslodavac, odnosno, sam bi se morao pobrinuti za svoje zaposlenje. Loptica je tako prebačena na nevoljnike koji trunu po burzama rada. Vladin tim lumena poručuje da Hrvati moraju sami “osmisliti”, što će reći izmisliti svoje radno mjesto, a Vlada će im, kao, osigurati stimulativan okvir. Projektom samozapošljavanja Račanov je kabinet priznao da je pred problemom bujajuće nezaposlenosti kapitulirao. Svoju nemoć prikrivaju arogantnim poukama kako Ijudi bez radnog mjesta moraju promijeniti način razmišljanja, ne mogu čekati da im netko drugi riješi problem, škoro su optuženl kao lijenčine i dangube, Ministri de facto upućuju da se oni koji ne rade - imaju smatrati neradnicima.

Sigurno je da Vlada ne bi trebala biti poduzetnik, otvaranje novih radnih mjesta nije njen posao. Ali problem je što nije osigurala uvjete stimulativne za poduzetničke inicijative. Niti postoji gospodarski okvir koji bi tome pogodovao. A to bi svakako trebao biti njen posao. Problem je također u tome što Hrvatska nije uređena nego uneređdena zemlja i tek je treba dovesti u normalu kada će moći funkcionirati kao sada nam daleke uzor države. IzmišIjanjem “samozapošljavanja” Vlada zapravo pere ruke od najvećeg problema koji trese Hrvatsku. Proglašava se nenadležnom. Svoju odgovornost distribuira na druge, pa i na one koji su prva žrtva njene nesposobnosti.

Na sličan se način vlast ponaša i pred drugim problemima. Tako će brigu o školstvu prebaciti na lokalnu samoupravu, iako će to, jasno, rezultirati slomom škola u siromašnim područjima. Hrvatska je i u socijalizmu imala solidno školstvo i zato su obrazovani i stručni Ijudi njeno najveće bogatstvo. S konceptom koji se sada gura, pogotovo kompletira li se “reformom” po kojoj bi se studiranje ubuduće moralo plaćati, buduće generacije u Hrvatskoj nemaju šansu doseći školovanost svojih očeva. Nadalje, Hrvatska je jedina zemlja u Evropi koja nema program socijalne stanogradnje. Zdravstvo sve vidljivije klizi u tržišni koncept. Umjesto izreke: zdravlje je bogatstvo, vrijedit će: bogatstvo je zdravlje.

Ideja o samozapošljavanju indikativna je za način na koji Vlada autistički gura preko stola ono što bi sama morala rješavati. Indikativna je također i za njen odnos prema socijalnoj problematici. Račanovi ministri znaju priznati da je veliki problem Hrvatske socijalna rascijepljenost između krezovski bogate elite i siromašne, pauperizirane većine. Ali iz te konstatacije ne slijedi politika koja bi tu drastičnu razliku pokušala ublažiti. Dapače, Vladini potezi kao da je zauvijek teže cementirati. Konsekvenca je njene politike ne ublažavanje nego potvrđivanje podjele Hrvatske na one koji imaju posao i na one koji će zauvijek ostati nezaposleni, na one koji imaju stanove i one koji do svoga krova nad glavom nikada neće stići, na one koji će školovati svoju djecu i one čija djeca neće imati šanse, na one koji zdravlje mogu platiti i one koji mogu samo umrijeti, na one koji imaju sve i one koji nemaju ništa.

Najnovija doskočica iz Banskih dvora potvrđuje da Račanov kabinet ne uspijeva kreirati odgovoran gospodarski program, a nema ni ideju o socijalno skladnom razvoju Hrvatske.