lako su hašku presudu raznorazni stožeri čekali kao startni znak za novu rundu mitingovanja, nema izgleda da ona pokrene masovnije proteste. Za razliku od generala Blaškića, koji je osuđen na gotovo dvostruko dužu kaznu, Kordić u hrvatskoj javnosti nikada nije uživao glas nevino zatočenog čovjeka. Također, nikad se nije smatralo da mu je, kao Blaškiću, Tuđmanova vlast napakirala. Tome treba dodati činjenicu općenite distanciranosti, da ne kažemo narogušenosti hrvatske javnosti prema BiH-Hrvatima. Zbog Kordića Hrvatska sigurno neće na ulice. Uglavnom će se ponašati kao da s tim slučajem ništa nema.

A nije baš tako. Ma koliko Sabor šutio o tome, Kordić je za vrijeme rata često bio na Pantovčaku. Pamte ga s Tuđmanovih okupljanja, prednjačio je u glasnom odobravanju svemu što se čulo sa čela stola, od “poglavara svih Hrvata”. Slabo obrazovanog mladića, iz neke bosanske vukojebine, očito su zabljesnuli Tuđmanovi dvori. Bio je impresioniran povijesnom misijom, nije bio od onih koji su u ratu našli debelu osobnu računicu. Ako su neotpornost u takvim prilikama pokazali i brojni hrvatski intelektualci, kako da odoli sitni novinarčić iz Busovače. Ako je jedan Aralica pod Tuđmanovim utjecajem stavio na papir i objavio ideološku platformu rata - po njoj, Bošnjaci su Hrvatima vječni neprijatelji - onda se i Kordićeva transformacija može razumjeti, naravno, ne i opravdati. Hrvatski su književnici bili intelekiualne sluge rata, on je bio izvođač.

Tuđman je otišao, i nije stigao podmiriti račune koje je napravio. Njegovi nasljednici na čelu Hrvatske ih ne priznaju, tvrde da se iz Zagreba vodio samo sveti, obrambeni rat. Od zločina, logora i užasa “humanog preseljenja” - oprali su ruke. Sugeriraju da se agresija Hrvatske na susjednu zemlju ne smije priznati jer bi se, kao, time otvorila mogućnost da Bosna i Hercegovina zatraži ratne reparacije. Mada je notorno da za plaćanje ratne odštete priznanje Hrvatske nije bitno. Bosanskohercegovačkim je Hrvatima ostavljeno da poplaćaju sve račune. Za stotinu civila pobijenih u Ahmićima netko je ipak morao odgovarati. Nema razloga da se sumnja u haški rezon, ali nekako se teško oteti dojmu da su osuđeni Biaškić, pa i Kordić, sudskom odlukom proglašeni zločincima, na neki način ujedno i žrtve.