Rekao sam da sam bio domobran od 1944. i na taj način sam spasio život. Svi koji su u logoru u Mariboru rekli da su bili domobrani ili ustaše od 1941. do 1944., strpani su u kamione i pogubljeni na Bleiburškom polju. Mi preostali krenuli smo na križni put, na kojemu smo često poželjeli da smo mrtvi.

— U Svetoj Nedjelji kod Samobora bila je velika gužva jer su se slijevale kolone ljudi iz Like, Slavonije i Korduna. Tu mi je pod noge nešto zapelo u mrkloj noći — nastavlja Stjepanović — i dodaje, kad je ujutro pogledao, da je vidio da je to molitvenik svetog Ante, koji je kasnije nosio u džepu. Preko Zidanog Mosta nastavili smo preko Celja sve do Bleiburga, gdje su nas okružili Englezi s tenkovima. Tu su naši oficiri u razgovoru s njima doznali da ne možemo dalje i odložili smo oružje. No, na žalost, nismo znali da su se neki uspjeli prebaciti preko granice. Mi koji smo ostali shvatili smo da smo dopali u ruke partizana i tu je počela naša kalvarija — potreseno govori Stjepanović.

Nakon što smo predani partizanima, oni nas postrojavaju i to se već vidi njihova brutalnost. Vode nas prema Mariboru, gdje nam naređuju da trčimo. U tom nadljudskom naporu mnogi od nas počinju bacati ruksake, odjeću, ali i novac. I kad smo se dobro izmorili, trčeći onako iscrpljeni i gladni deset kilometara — naši dušmani htjeli su da trčimo natrag — nastavlja svoju priču Stjepanović sjećajući se svakoga pojedinačnog detalja. Za nas je bio nadležan Kosta Nađ i njegovi vojnici, koji su nam na mostu prije Maribora poskidali nakit, satove i sve vrijednosti te nas uveli u logor i razvrstali po vojnim okruzima.

Nakon što su razdvojili one koji su bili u vojsci od l941. do l943., koje su ubili na Bleiburgu, zajedno s mnoštvom žena i djece mi ostali krenuli smo na križni put preko Virovitice u Osijek. Bili smo gladni, žedni, iscrpljeni, a naši čuvari ubijali su nas ako bismo imalo iskočili iz kolone ili ako bismo posustali. Ne znam točno koliko je ljudi tako ubijeno — nastavlja Stjepanović i dodaje kako su partizani znali rafalno osuti paljbu po ljudima iz kolone. Toliko smo bili gladni da smo trgali granje i jeli travu. U selima pred Osijekom ljudi su pripremili vodu za nas, ali su partizani na konjima išli naprijed i tu vodu prolijevali. Što da vam pričam, toliko smo bili očajno žedni da smo pili i mutnu vodu iz kanala gdje su plivale patke — dočarava nadljudsku žeđ stari Martin Stjepanović.

— Tamo sam zaradio dizenteriju, ali što je to u odnosu na smrt koju sam gledao kod Maribora ili na smrt koja je bila zlokobna pratiteljica naše kolone od Maribora do Sombora? — potreseno govori Stjepanović. Vi ne možete zamisliti na koji način i u tako neljudskim uvjetima čovjek opstaje. I ja sam imao priču s tavanom i svinjskim mesom, ali ne kao u priči o "svinjskoj glavi" — poluironično, šaleći se na svoj račun, prisjeća se te zgode stari Martin.

Naime, na jednom tavanu našao sam meso koje su ljudi stavili u salamuru. Bilo je crvljivo i iz svakog komada milili su veliki crvi. Zajedno s nekoliko kolega malim žiletom, koji sam imao u džepu hlača, izrezao sam to meso na komadiće. Neki moji supatnici mudro su na vatri pripekli to meso, ali ja sam ga neoprezno sirovo stavio u juhu i gadno se razbolio — pripovijeda Martin Stjepanović.

Sve skupa su nas strpali nakon toga u vagone za Novi Sad i dalje prema granici s Rumunjskom. Ljudi su u porcijama i svojim kapama obavljali veliku nuždu i možete zamisliti kakvi su to uvjeti bili. Kod Kikinde partizanski oficiri su nas tukli željeznim šipkama i ubijali one onemoćale iz kolone. U jednom velikome mlinu u Kikindi mnogi su ljudi umrli od iscrpljenosti. A naši čuvari ujutro su pitali koliko vas je "crklo" — nastavlja priču Stjepanović. Kad sam krenuo na križni put, imao sam 72 kilograma, a u studenom l945. godine, kad sam pušten kući, imao sam 45 kilograma — naglašava. I kad sam se vratio u Tuzlu nakon svih tih strahota i nakon što sam često smrti gledao u lice, želeći ponekad da sam mrtav, l947. morao sam l9,5 mjeseci u vojsku najprije na Bled, pa u Rijeku. Budući da mi je život spasila laž kako sam samo godinu dana bio domobran, morao sam u vojsku, a kako je iz Maribora to upisano u moju vojnu knjižicu, kasnije nisam mogao dolaskom nove Hrvatske dokazati da sam tri godine bio domobran. Ostao sam tako i bez mirovine — tužno pripovijeda stari Stjepanović.

Partizani Hrvati nisu bili ništa blaži od presvučenih četnika u partizane. Na Bleiburgu je ubijeno više od 35 tisuća ljudi — ističe Stjepanović, a kao dokaz navodi predavanja oficira u Rijeci l947., koji su se sami hvalili tom brojkom. Tko će vam znati pravu istinu? Zemlja pokrije ljude, a mi koji se sjećamo, rijetko smo imali priliku o tome govoriti. Šutjeli smo o tome 45 godina komunizma, pa šuti zbog politike pomirbe zadnjih deset godina, a sada se pitam ima li smisla uopće o ovome govoriti. Tko može nadoknaditi naše patnje i stradanja, tko može vratiti uništene živote i mladost? — s tugom završava svoju priču Martin Stjepanović.