Na Zagrebačkoj burzi trguje se dionicama samo dvadesetak tvrtki. U prvoj burzovnoj kotaciji - koja je barem donekle u skladu sa svjetskim standardima - samo su četiri tvrtke, a ukupna je vrijednost kapitala izložena prodaji na Zagrebačkoj burzi po glavi hrvatskog stanovnika tek oko 500 dolara. U Estoniji, Češkoj i Mađarskoj kapitalizacija burze per capita veća je od 1000 dolara, u Sloveniji je 2500 dolara. Kapitalizacija samo dviju najvećih američkih burzi Newyorške i Nasdaqa, ukupno 14,7 trilijuna dolara - po glavi američkoga građana iznosi nama Hrvatima potpuno neshvatljivih više od 60.000 dolara.

Od njihova maloga broja još je gore što se cijene dionica izlistanih na Zagrebačkoj burzi - s iznimkom Plive i Zagrebačke banke - najčešće kreću oko 20 do 30 posto njihove knjigovodstvene vrijednosti. Drugim riječima, hrvatske tvrtke na javnom tržištu vrijede tek između jedne petine i jedne trećine kapitala koji je u njih stvarno uložen. Razlozi za to su brojni, no ovaj put upozorit ćemo na vjerojatno najvažniji: hrvatski dioničari, vlasnici tvrtki, ne smiju sudjelovati u upravljanju vlastitim poduzećima!

Kad netko u Hrvatskoj podigne iz relai e banke svo'u životnu uštedu koja mu nosi sigurnu kamatu, i taj novac uloži, na primjer, u kupnju četvrtine ili čak polovice glavnice nekog poduzeća, gubi svako pravo da upravlja daljnjoni sudbinom svojeg novca. Svugdje u kapitalističkom svijetu krupniji dioničari automatski stječu vanjska mjesta u odboru direktora i pravo da zajedno s izvršnim direktorima neposredno sudjeluju u kreiranju strategije poslovanja svoje tvrtke. Stječu, dakako, i mogućnost da neposredno nadziru poslovanje, a nadzor i usmjeravanje zajedno nazivaju se korporativnim upravljanjem ili sustavom pomoću kojega vlasnici upravljaju svojom tvrtkom.

Tako je svugdje u svijetu, osim u Hrvatskoj i Njemačkoj. Hrvatska je, naime, usvojila njemački model prema kojemu u upravljanju tvrtkama sudjeluju samo izvršni direktori, a vlasnici - i tada najčešće samo većinski, ali ne i manjinski smiju sudjelovati samo u nadzoru poduzeća, i to tako što imenuju predstavnike u nadzorni odbor Samo u Hrvatskoj i Njemačkoj odbor izvršnih i odbor vanjskih direktora su razdvojeni, a vanjski ni tada nemaju pravo sudjelovati u upravljanju.

Najveći je apsurd da vlasnici, dioničari, o pitanjima koji se tiču poslovanja svojega poduzeća ne smiju raspravljati ni na skupštini dioničara! Prema odredbama hrvatskoga Zakona o trgovačkim društvima, dioničari, ma kako velik vlasnički udjel posjedovali, o poslovanju svoje vlastite tvrtke smiju na skupštini razgovarati samo na izričit zahtjev uprave! poslovne prilike ili ih dobro koristi, ima li pravu ili krivu strategiju poslovanja vlasnici nemaju pravo ni naglas razmišljati. Zašto bi onda itko inteligentan ulagao novac u hrvatska dionička društva i kupovao njihove dionice?

Rezultat do kojega su došli Coombes i Watson u Hrvatskoj je zavrijedio punu pozornost: čak tri četvrtine anketiranih vodećih svjetskih fond-menadžera izjavilo je da im je sastav i način rada odbora direktora tvrtke u koju ulažu novac važniji od njezinih financijskih performansi. Za tvrtke s dobrim korporativnim upravljanjem ulagači su spremni u EU i SAD-u platiti 18 posto više nego za tvrtku s istim financijskim rezultatima, a slabim korporativnim upravljanjem.

Za talijansku korporaciju s dobrim upravljanjem spremni su platiti premiju od 22 posto, a na tržištima u nastajanju bonus za dobro korporativno upravljanje penje se do 27 posto! Ako Hrvatska, dakle, doista želi razviti svoje tržište kapitala, ako želi razvoj gospodarstva i modernu tržišnu ekonomiju, onda Zakon o trgovačkim društvima hitno mora promijeniti.