Medeni mjesec ponekad može trajati i pola godine prije nego što si partneri počnu prosipati u lice istinu, nešto drukčiju od idile u kojoj su dotad uživali. Tako nekako izgledaju i odnosi Haaškoga suda i novouspostavljene vlasti u Beogradu, predvođene predsjednikom Vojislavom Koštunicom. Dočekali smo da nam Carla del Ponte sada, mjesec i pol nakon što se u Beogradu srela s Koštunicom, prizna da je on »nevjerojatni nacionalist« i »čovjek prošlosti«, da SRJ konačno mora početi surađivati s Tribunalom, uhititi Miloševića i još petnaestak optuženika, jer će u protivnom u svibnju, kad ode u UN, osobno zatražiti da se Jugoslaviji nametnu »oštre kaznene mjere«. Poznato je da su Jugoslaviji netom ukinute brojne sankcije koje su bile nametnute Miloševićevu režimu i rabljene kao štapovi kad god metoda nuđenja mrkve nije dala rezultata. Circulus vitiosus »dizanja« i »spuštanja« raznih vidova sankcija koje je Jugoslavija, odnosno Srbija trpjela u prošlom desetljeću već je počelo sličiti dizanju i spuštanju kazališnog zastora, a da ni tamošnja niti svjetska javnost nije sigurna koliko taj zastor otkriva, a koliko činjenica i nečistih savjesti zapravo pokriva.

Što u tim okolnostima može učiniti srpski establishment? Amerikanci su mu odavno ograničili konsolidaciju vlasti do 1. travnja i tako kooperativnošću uvjetovali prijeko potrebnu financijsku pomoć. Europljanima su puna usta obećanja investiranja u novu demokratsku vlast, a duša preplavljena obzirom, jer se »demokracija ni ekonomija ne mogu za par mjeseci dići iz pepela«. Navodno se u Beogradu i DOS-ovci na vlasti među sobom svađaju, pa je tako srbijanski premijer Đinđić izjavio da je Miloševića trebalo uhititi još lani, 5. listopada. Analitičari kažu da se on to osvećuje Koštunici koji je pak, rekavši da je svjestan mogućnosti sankcija ako ne ispuni očekivanja Carle del Ponte, pokazao da je indolentan i moralno neosjetljiv na zločin i zločinačku politiku prethodnog režima. U međuvremenu se Koštunica ipak malo korigirao i u zadnjem intervjuu rekao da neće sprečavati Miloševićevo privođenje te da ne može spriječiti njegovo eventualno izručenje Haagu. U okolnostima kad svaki dužnosnik i sve stranke (a u Srbiji ih je u koalicijskoj vlasti 15) ima svoje mišljenje o tome treba li osumnjičenike izručivati sudu u Haagu ili zločincima (»ako ih ima«!) suditi kod kuće, ili možda najprije kod kuće za krađu stambenih kvadrata, a onda u Haagu za klanje po kućama, nikakav razvoj događaja ne treba iznenaditi. Ništa se, kažu, ne može brzo, a vremena za odugovlačenje nema. Ne bi li ubrzao i olakšao, Nenad Čanak, predsjednik vojvođanske skupštine, istjeruje političke karaktere na čistinu i otvoreno tvrdi da Milošević zaslužuje smrtnu kaznu. Zasad su na tržištu ideja sve opcije, svaka po svojoj cijeni: suradnja, izručivanje, suđenje u Srbiji ili u Haagu, odbijanje svega ili nečega od navedenog, sankcije, izolacija, produženje medenog mjeseca na mnogo godina sretnog braka iz interesa. Uostalom, stanje nije jednostavno. Suradnicima na ratnom projektu, pripadnicima elite, sigurno nije svejedno što će se suštinsko pitanje kaznene, političke i moralne odgovornosti otvoriti prije ili poslije.