ZAGREB, 5. ožujka - Tek što je izašla iz »krize Noraca«, Hrvatskoj je »dizajnirana« nova politička kriza - ona kojoj je uzrokom subotnja mostarska avantura Ante Jelavića i njegove sljedbe, ali i njima danas formalno »sestrinske«, a do jučer »krovne« stranke u Hrvatskoj. Nema sumnje u to da su bosanskohercegovački Hrvati u katastrofalnoj političkoj poziciji. Naime, dok se u Bosni, korak po korak, smanjuje nepovjerenje među Bošnjacima i Srbima, bosanskohercegovački Hrvati ostaju izolirani. Krivnju za to snosi isključivo njihovo političko vodstvo, još fascinirano idejom o ekskluzivnom nacionalnom prostoru koji bi neko vrijeme, doduše, ostao u sklopu BiH, ali bi se potom, zajedno s ekskluzivistima u Republici Srpskoj, u »pogodnu trenutku« objavilo izdvajanje iz te države i pripajanje »matičnim« zemljama.

Etnički inženjering proveden ratom, Jelavićevoj je skupini stvorio uvjete za takvu politiku. U dijelovima Bosne, gdje su Hrvati živjeli u miješanom društvu, provedeno je temeljito etničko čišćenje, a ekskluzivni nacionalni teritorij zapadne Hercegovine, jedini prostor za koji je ta politička skupina zainteresirana, etničkim joj je inženjeringom ostao i kao jedina relevantna izborna osnovica. Što su za mostarsku skupinu »izvorni grijesi« nosilaca međunarodnog protektorata u BiH? Naravno, prije svega činjenica da HDZ na razini BiH više ne participira u izvršnoj vlasti. Iako su u Predsjedništvu BiH HDZ-ovci uspjeli najprije nametnuti svoga kandidata za mandatara bosanskohercegovačke vlade, taj osim HDZ-ovih praktički nije dobio druge parlamentarne glasove i ostao je u smiješnoj manjini u donjem - Zastupničkom domu - bosanskohercegovačkog parlamenta.

Promjenom pravila za izbor tih delegacija, što u HDZ-u smatraju krunskim dokazom depriviranosti Hrvata u BiH, stvoren je fleksibilniji sustav regrutiranja nacionalnih elita. Za izbor u tu delegaciju, naime, više nije dovoljna većina u vlastitom »nacionalnom klubu« kao do sada kad su samo hrvatski kantonalni vijećnici birali hrvatske predstavnike u Dom naroda, a bošnjački bošnjačke, već je potrebno i koaliranje s predstavnicima drugih stranaka da se osigura većina, jer po novim pravilima cijela skupština bira cijelu delegaciju. Takvim pravilima HDZ-ovci su ostali u manjini svugdje ondje gdje većina u kantonalnoj skupštini nije u njihovim rukama, a u onim kantonima u kojima kontroliraju većinu opstruirali su izbor Doma naroda. Izračunali su, naime, da više neće kontrolirati većinu u hrvatskom zastupničkom klubu u Domu naroda, a time taj dom za njih gubi svaki smisao. Naime, dok se kao i u svakom dvodomnom parlamentu izvršna vlast formira u donjem domu i donji je dom osnovno tijelo u zakonodavnoj proceduri, ovlast je Doma naroda, kako i dolikuje gornjem domu, prije svega u pravu veta na odluke donjega doma.

U bosanskohercegovačkom ustavnom modelu nacionalni klubovi u Domu naroda imaju pravo suspenzivnoga veta na zakone za koje procijene da dovode u pitanje ravnopravnost naroda. Ako druga dva nacionalna kluba konstitutivnih naroda prihvate veto, zakon se stavlja izvan snage, a ako to ne učine, o njegovoj ustavnosti i utjecaju na međunacionalne odnose prosuđuje Ustavni sud. Izgubivši većinu u hrvatskom nacionalnom klubu u Domu naroda, HDZ-ovci su izgubili i ustavnu poziciju »veto skupine«, a budući da im je »koalicijska vrijednost« toliko niska da ne uspijevaju participirati u izvršnoj vlasti, počela je njihova politička marginalizacija. Na idućim izborima hrvatsko bi biračko tijelo u BiH moglo pročitati poruku iz činjenice da je na ovim izborima većina tih birača »bacila glas« svojim glasovanjem za političku opciju koja ne uspijeva racionalno funkcionirati u zadanim uvjetima, dakle, ni zastupati interese svojih glasača.

Posljedice tih spoznaja birača obično su fatalne za političku stranku, a ta bi spoznaja mogla i među Hrvatima dovesti do uspostavljanja političkog pluralizma, koji bi nadomjestio monopol HDZ-a. I u Bosni, kao i u Hrvatskoj, HDZ je tek pokret usredotočen na vlast koji, kao i svi takvi pokreti, sve institucije - državu, naciju, sudstvo, vojsku, policiju... - doživljava instrumentalno, kao poluge za ostvarivanje vlastitih političkih probitaka.

Istodobno s mostarskim »Saborom«, u Zagrebu je Dražen Budiša lucidno primijetio kako je politička skupina u Hrvatskoj, što ju je nazvao »radikalnom Hrvatskom desnicom«, smjenu vlasti percipirala kao »povratak u Jugoslaviju«, čime implicite kaže da hrvatsku državu doživljava instrumentalno i priznaje je »hrvatskom« samo ako je u njoj ona sama na vlasti. Isto važi i za njene »herceg-bosanske« istomišljenike. Daytonska Bosna mogla je biti prihvatljiv nadomjestak za »Herceg-Bosnu« samo dok je ona u njoj bila vlast. Čim ta država više nije pod njenom kontrolom, valja uspostaviti novu organizaciju koja će to biti, pa i po cijenu sukoba s međunarodnom zajednicom i riskirajući međunarodnu izolaciju.

Već ovog tjedna će kroz parlamentarnu debatu taj bosanskohercegovački problem biti uvezen kao hrvatski nacionalni (državni) problem i to samo zato, jer Jelavićevi istomišljenici u Hrvatskoj misle da tako mogu destabilizirati demokratsku vlast. Što to znači za međunarodni položaj Hrvatske, njih uopće nije briga, jer državu doživljavaju instrumentalno, odnosno, kako s pravom kaže Budiša, za njih je i ova samostalna Hrvatska postala sada »mrskom Jugoslavijom«.

Davor Gjenero