Hrvatska je vlast, čini se uspjela shvatiti koliko je opasno poigravanje s obnavljanjem ratne retorike i hercegovačkih secesionističkih poriva, na kakvo su se samoproglašenjem svoje “samouprave” odlučili Jelavić i kompanija. Hrvatski predsjednik i hrvatski premijer konačno su se usuglasili: odluke Mostarskog sabora osuđuju, smatraju da se na taj način Hrvatima u BiH odmaže, problemi se moraju rješavati kroz institucije.

Drugo, iz premijerovih se izjava dalo razumjeti da se Hrvatska zalaže za takvo uređenje Bosne i Hercegovine u kojem će svaki građanin i svaki od tri naroda biti ravnopravan na cijelom državnom teritoriju. To, suprotno mostarskom scenariju stvaranja trećeg entiteta, podrazumijeva konstitutivnost sva tri naroda na cijelom području BiH.

Treće, u tom je kontekstu vrlo značajno Račanovo isticanje da Hrvatska nema namjeru uspostavljati nikakve posebne odnose ni s kojim dijelom BiH, nego samo sa cijelom susjednom državom. Po njemu, "svaki korak koji balzamira sadašnju podjelu na dva entiteta nije doprinos stabilizaciji Bosne i Hercegovine”. Odgovor je to Zagreba na jučerašnja događanja u Banja Luci, gdje je jugoslavenski predsjednik Koštunica potpisao uspostavu posebnih odnosa s Republikom Srpskom. Tuđmanovi svojedobni potpisi na sličnim dokumentima ostali su mrtvo slovo na papiru.

Ali, ako Račan misli ozbiljno, onda nije jasno zašto je šestorkin izaslanik za Mostar, Zdravko Tomac, izrazio razumijevanje za političku platformu Jelavićeve klape. Još manje je jasno kako se u premijerovo viđenje uklapa nedavna Tomčeva tvrdnja da Hrvati i Srbi u Bosni i Hercegovini ne mogu biti Bosanci. Zašto ne bi mogli biti - nije rekao. Oznaka “Bosanac” ne predstavlja nacionalnost, ona podrazumijeva pripadnost sasvim određenoj državi. Kao što su stanovnici Švicarske, iako Nijemci, Talijani i Francuzi, ipak Švicarci.

Hrvati u Bosni i Hercegovini jesu u teškoj situaciji, ali prije svega zato jer su po brojnosti postali marginalan narod. Hrvatska je Srbima oduzela status konstitutivnosti još dok ih je u stanovništvu bilo znatno više od deset posto, koliko je Hrvata danas u BiH. Manjinska pozicija sama po sebi nije ugodna, ali kad se razgovara o Bosni i Hercegovini treba imati na umu da se možda tamo neki drugi narod osjeća ugrožen ponašanjem Hrvata - uživaju ista prava kao i višestruko brojniji Bošnjaci, a usto stalno im nešto nije pravo, lideri su im spremniji na svađu nego na razgovor i dogovor.