Jutarnji list: 08. 03. 2001.

Ulagači bježe zbog korupcije

Ratko Bošković

S modernim zakonima protiv korupcije i Hrvatska će se konačno priključiti civiliziranom svijetu, ali i odškrinuti vrata većem dotoku izravnih stranih ulaganja, a s njime i tehnološkom napretku.

Samo je po sebi razumljivo da ozbiljni poslovni ljudi ne žele ništa imati sa zemljama u kojima je plaćanje mita državnim službenicima i dužnosnicima osnovni uvjet za uspjeh nekog investicijskog projekta, no dubljeg poznavanja odnosa korupcije i ulaganja nije bilo. Pomnija i strožija znanstvena istraživanja kojima bi se taj odnos odredio objektivno i kvantitativno, bila su relativno rijetka.

Utoliko više vrijedi napor dvoje znanstvenika iz američkog Nacionalnog ureda za ekonomska istraživanja (NBER), Beate Smarzynske i Shang-Jina Weija, koji su odnos korupcije i inozemnih investicija, osobito vlasničke forme u kojoj se one ostvaruju u zemljama nekadašnje Istočne Europe i bivšeg Sovjetskog Saveza, odlučili istražiti na razini pojedinih poduzeća. Rezultati njihove analize, objavljeni u NBER-ovu znanstvenom radu broj 7969, i za Hrvatsku su više nego značajni jer pokazuju kako vladin paket antikorupcijskih zakona dolazi u posljednji trenutak.

U proučavanju utjecaja korupcije na straria ulaganja Smarzynska i Wei koristili su dio opsežne ankete što ga je 1995. u tranzicijskim zemljama provela Europska banka za obnovu i razvoj (EBRD).

Na pitanja EBRD-a o namjeravanim ili postojećim prekograničnim investicijama odgovorilo je 1405 tvrtki - 381 ih je doista uložilo kapital na istoku Europe i u zemljama nastalima raspadom SSSR-a, dok ih se 70 tek spremalo to učiniti. Europsku banku zanimalo je i u kajoj formi se projekti odvijaju, da li kao joint venture s lokalnim partnerom, kao preuzimanje lokalne tvrtke ili kao greenfzeld ulaganje. Anketom je bilo obuhvaćeno 11 projekata u Hrvatskoj - sedam mješovitih i četiri čisto strana.

NBER-ovi istraživači koristili su i tri indeksa korumpiranosti tranzicijskih zemalja. Indeks WDR nastao je 1997. kad je Svjetska banka u 73 zemlje, u anketi kojom je bilo obuhvaćeno 3866 tvrtki, pitala poslovne ljude “je li u njihovu biznisu uobičajeno da tvrtke moraju plaćati neke neregularne iznose da bi ostvarile neki projekt".

WDR indeks ne obuhvaća Hrvatsku, ali se zato ona nalazi na TI indeksu koji redovito izrađuje Transparency International: na rasponu vrijednosti između nule i deset, Hrvatska je 1999. dobila ocjenu korumpiranosti 7,6. Najmanje korumpirane zemlje na tom popisu su Slovenija, Estonija, Mađarska (ocjena oko pet), a najkorumpiranije su Azerbajdžan, Moldavija, Ukrajina, Rusija...

Smarzynska i Wei koristili su i indeks korumpiranosti koji je 1994. izradio novinar njemačkog poslovnog časopisa Impulse Peter Neumann intervjuirajući u povjerenju u prosjeku po 10 poslovnih Ijudi koji su širili svoje poslove na svaku od 22 tranzicijske zemlje.

I prema Neumannu Hrvatska je među korumpiranijim zemljama europskog Istoka.

Čitatelje sigurno neće iznenaditi glavni rezultat NBER-ova istraživanja, koji glasi "čim viša razina korupcije u zemlji domaćinu, tim je manja vjerojatnost da će inozemni ulagači u njoj investirati svoj kapital". Puno je zanimljivije zašto u korumpirane zemlje ne žele doći strane tvrtke koje raspolažu s naprednim tehnologijama i marketinškim tehnikama: riječ je o paradoksu koji je nešto teže otkriti i dokazati bez istraživanja.

Gotovo sve zemlje svijeta koje se bore da privuku inozemna ulaganja čine to ponajviše zato da bi inozemni ulagači unaprijedili i modernizirali njihove tehnološki beznadno zastarjele ekonomije. Ali, avangardna se poduzeća ne žele i ne mogu boriti s korumpiranom lokalnom birokracijom pa su prisiljena tražiti lokalne partnere i s njima planirati mješovite, zajedničke investicije što je, međutim, tehnologija inozemnog ulagača naprednija, to on više strahuje da (osobito u korumpiranoj sredini) u mješovitom poduzeću neće moći zaštititi svoje intelektualno vlasništvo od krađe pa - odustaje od ulaganja.

Na inozemna ulaganja američkih poduzeća pritom znatno utječe i američki Zakon o korupciji u inozemstvu (US Foreigrc Comcpt Practices Act) iz 1977. Otkako je usvojen, američki ulagači su odgovorni pred američkim pravosuđem ako njihov lokalni joint venture partner plaća mito lokalnim državnim službenicima, i mogu biti kažnjeni novčano ili kaznom zatvora!

Hrvatska je do sada nastojala privući inozemne ulagače poreznim i drugim olakšicama i poticajima, snižavanjem "cijene rada" i raznim državnim pogodnostima. Kao razlozi za izostanak inozemnih investicija u većem obimu redovito se navodilo malo tržište i relativna udaljenost Hrvatske od velikih svjetskih proizvodnih i potrošačkih centara.

No da je korumpiranost državne elite glavni razlog izostanka stranih ulaganja u očekivanoj i željenoj mjeri, to je HDZ-ova administracija od javnosti sustavno skrivala. Nadajmo se da je Vlada premijera Račana postala toga svjesna.