Četiri dana poslije Hrvatskog narodnog sabora u Mostaru čvrsta ruka međunarodne zajednice smijenila je Antu Jelavića, potezom pera Wolfganga Petritscha. Bio je to potez koji su svi očekivali i koji nikoga nije iznenadio, ali koji, nažalost, nije riješio zamršenu situaciju u Bosni i Hercegovini. Dilema je bezbroj. Kad je u Banjoj Luci potpisan Sporazum o posebnim odnosima Republike Srpske i SR Jugoslavije, koji bi dugoročno mogao izazvati niz »tektonskih« poremećaja u regiji, međunarodna se zajednica nije oglasila. Kada su Bošnjaci izbornim inženjeringom dobili mogućnost da u Federaciji po svojoj želji biraju predstavnike Hrvata, ponovo se nisu čule reakcije. Na pismo banjolučkog biskupa Franje Komarice, u kojemu on argumentirano tvrdi kako RS i dalje ne dopušta povratak Hrvata, odgovora nema. Bosnom i dalje slobodno šeće Radovan Karadžić, a Blaškić, Kordić i drugi već su mjesecima zatvorenici Haaga.

Na mostarski skup odgovor je stigao brzo, dok istovremeno predstavnici međunarodne zajednice nisu ušli u dublju analizu uzroka i razloga zbog čega je skup uopće sazvan. Povezujući (lošu) politiku jedne stranke sa sudbinom cijeloga naroda, povučeni su energični potezi koji će tom narodu dugoročno nanijeti novu štetu. Tvrdnje međunarodne zajednice da je ovo samo obračun s ekstremistima koji su radili isključivo za svoj džep, nisu u potpunosti prihvatljivi. Ne treba, naravno, žaliti HDZ-ovsku vrhušku, koja je svoje turbohrvatstvo naplatila raskošnih kućerinama i luksuznim automobilima u Hercegovini, i koja je djelomično kriva i za to, što su Hrvati danas tu gdje jesu. Ali, bilo bi naivno i politički glupo gledati samo kroz tu prizmu, jer kao da nema te simbioze nacionalizma i novokomponiranog banditizma i kod druga dva naroda! Stvari su ipak mnogo ozbiljnije. Broj Hrvata u BiH iz dana u dan je sve manji, a politički problemi hrvatskog korpusa sve veći. Svi prijedlozi koji dolaze iz redova hrvatskog naroda dočekivani su na nož, a sve češće čuju se signali međunarodne zajednice, koja istodobno naveliko žmiri kada Dayton krše Bošnjaci i Srbi. Kao da bi se svi problemi u BiH mogli riješiti discipliniranjem hrvatskih nacionalista. Politika mrkve i batine tako sve češće rezultira batinom za Hrvate i nagradom za druga dva naroda. Jesu li postupci Jelavića i društva bili politički mudri, povučeni u pravom trenutku i na pravi način, drugo je pitanje, ali je krucijalno pitanje zbog čega i dalje nema volje među moćnicima svjetske politike da se riješi ono najbitnije u Bosni, a to je ravnopravnost svih triju naroda.

Hrvati nisu tražili i ne traže ništa, što druga dva naroda nemaju. Metode protektorata i discipliniranja samo jednih, onih najmalobrojnijih, na dugu stazu neće dati rezultate. Jer, Bosna je to pa nije naodmet ispričati dogodovštinu iz vremena tursko-austrougarskog rata (1875-78). Zapadni su konzuli otišli u jugoistočnu Hercegovinu uvjeravati kršćansku raju da ne diže bune, obećavajući im u ime sultana brda i doline. Došli su tako konzuli međunarodne zajednice na granicu između Dubravice i Bijelog Vira, rekavši kako ustanak nije opravdan i kako je sultana ima silnu snagu i vojsku. »Mrvi nas i tare već 500 godina, pa evo nas još živih« odgovorili su vođe naroda i na prijetnje kako će biti bez kruha, Mijo Ljuban iz Sjekosa progutao je zemlju kao Božju hranu. Po priči, nakon toga engleski je konzul Holmes zaplakao, no kada je sve to ispričano Davidu Owenu, on se samo osmjehnuo. Druga su vremena, očito, pa su tako i drukčiji »konzuli na Balkanu«, ali i ovi današnji trebali bi znati da se do mirne Bosne neće doći snagom i prisilom, već samo onda kada će sva tri naroda u BiH imati ista prava i iste obveze jedni prema drugima.