U osnovnoj školi vanjske politike (na)uče se neka osnovna pravila: da se javno ne izlazi s inicijativama za koje unaprijed nije osigurana međunarodna podrška, da i sadržajno najprihvatljivija inicijativa može doživjeti osudu ako je predstavljena u pogrešno vrijeme i na pogrešan način, da nije dobro javno pokazivati vlastitu vidovitost, osobito ako si mali i nemoćan. I, napokon, da ne treba nasjedati na svaki obavještajni probni balon. Ali, hrvatskim političarima, baš kao ni političarima bosanskohercegovačkih Hrvata, to gradivo nekako ne ide.

Daytonski sporazum, skrojen kao kompromisni sporazum za prijelaz iz ratne Bosne u mirnu, iscrpio je svoje mogućnosti i morat će biti dorađen, redefiniran, izmijenjen ili kako se to već zvalo. Jer, daytonska je Bosna sklopljena tako da ne može postati normalna stabilna država, već može životariti kao međunarodni protektorat s međunarodnim upraviteljem koji će stalno arbitrirati između triju nacionalnih grupa i njihovih stranaka. Ova je godina prilično povoljna za takve promjene, jer u Washingtonu je nova administracija koja će željeti predstaviti i novu politiku prema BiH, aktualna hrvatska vlast prepoznaje u stabilnoj i demokratskoj Bosni svoj politički interes, a nova vlast u Srbiji ne može se pogađati oko Bosne sve kad bi i htjela jer ima prečih problema kod kuće. No, pitanje je tko će od političara prvi reći da Dayton treba mijenjati, kojim povodom i na koji način će to učiniti.

Hrvatski političar to nikada ne smije prvi javno izgovoriti, a kamoli izići u javnost s budućim ustrojstvom BiH. A čak ni kada je jako depresivan, kada je puni mjesec i kada puše jugo, ne smije to učiniti nakon što je tamošnji HDZ ušao u rat s međunarodnom upravom i proglasio samoupravu. To ne znači da kantonalni koncept Bosne o kakvom je prošli tjedan progovorio Budiša neće za godinu dana biti prihvatljivo ili već prihvaćeno rješenje. Ali, baš kao što ne smije stajati postrance i praviti se da ga se Bosna ne tiče, hrvatski političar ne smije ni istrčavati s projektima preuređenja Bosne pred međunarodnu zajednicu. Ako ne želi pasti razred, nijedan ozbiljan političar bosanskohercegovačkih Hrvata ne smije zagristi u prvi obavještajni mamac kako će u sklopu nove američke politike Hrvati dobiti svoj entitet i požuriti s njegovim proglašavanjem. Tako se, naime, može napraviti jedino povod i postati krivac za inače neminovnu promjenu Daytonskog sporazuma i oslabiti vlastite pozicije. Osnovna škola za djecu traje osam godina, a političarima hrvatskog etničkog podrijetla i deset je godina, čini se, premalo da svladaju temeljna pravila ponašanja u vanjskoj politici.