Prije pet godina u studenome 1995. Charles Calomiris, profesor na Columbia Business School i jedan od najistaknutijih ekonomista današnjice bio je član tima Svjetske banke koja je trebala pomoći Meksiku da reformira svoj sustav osiguranja bankovnih štednih uloga. Reforma je bila uvjet da MMF, američko Ministarstvo financija i Svjetska banka odobre meksičkoj vladi 500 milijuna dolara pomoći za ublažavanje insolventnosti meksičkih banaka.

Nakon što su se Meksikanci cijeli dan svečano zaklinjali kako će smjesta ugušiti neviđeni moralni hazard svojih bankara, a Amerikanci isplatili obećanih pola milijarde - dužnosnik meksičke vlade diskretno je pozvao Kalomirisa na stranu. Zahvalio mu je na trudu da Meksiku osigura toliko potreban novac i dodao: “Vama je, dakako, jasno da nam banke neće dopustiti da provedemo ono što smo vam obećali?"

Bila je to kap koja je prelila čašu. Tog trenutka nastao je među utjecajnim svjetskim liberalnim ekonomistima snažan pokret koji je na MMF i njegove washingtonske blizance počeo gledati vrlo kritički. "Vodeće načelo djelotvorne tržišne ekonomije jest da onaj tko kreće u rizični pothvat mora uživati u dobiti ili snositi gubitke iz tog pothvata. Zamisao da će vlade, izravno ili kroz MMF, nadoknadivati gubitke iz rizičnog postupanja, u temeljnoj je suprotnosti s vodećim principom slobodnog tržišta", rekao je Kalomiris nedugo nakon meksičke krize pred kongresnim povjerenstvom. "A upravo to, na žalost, čine MMF i SAD: pružajući pomoć u ‘prevladavanju nelikvidnosti' ili ‘neravnoteže u plaćanjima', oni iskupljuju dugove insolventnih bankovnih vjerovnika i spašavaju međunarodne dužnike od gubitaka koje bi inače morali sami podnijeti".

Posljedice tih postupaka mogu biti ekonomski vrlo teške i dalekosežne. Ponajprije, dolazi do neželjenog prelijevanja bogatstva svih poreznih obveznika šačici političkih moćnih. Drugo, potiče se ulazak u pretjerane rizike i neučinkovito investiranje. Treće, potkopavaju se prirodni procesi deregulacije te ekonomskih i političkih reformi do kojih bi dovela slobodna međunarodna konkurencija. (C. Calomiris, 1998. The Cato Journal, wwwcato.org). Upravo su "problemi likvidnosti" i "neravnoteže" razlozi zbog kojih je i Hrvatskoj danas najvjerojatnije nužan novi aranžman s Međunarodnim monetarnim fondom. Deficit na tekućem računu plaćanja s inozemstvom od 1977. do danas smanjen je s gotovo 12 na oko šest posto bruto domaćeg proizvoda, ali još je neprihvatljivo velik. Zbog njega će ukupni hrvatski inozemni dug u ovoj godini porasti s deset na jedanaest milijardi dolara, a cjelokupni godišnji porast BDP-a odlit će se inozemnim kreditorima za kamatu.

Drugi veliki deficit je razlika u prihodima i rashodima konsolidirane države. Za javne potrebe vlast će i ove godine potrošiti pola milijarde dolara više nego što će ubrati poreza i doprinosa, i to uključujući prihode od jednokratne prodaje imovine. Pristane li sljedećih dana na stand-by aranžman, MMF će Hrvatskoj pozajmiti novac nužan da izjednači aktivu i i pasivu svoje nacionalne bilance. Ali kako upozorava Charles Calomiris, aranžman s MMF-om razotkrit će i proces koji stvara hrvatske deficite: neprekinuto desetgodišnje prelijevanje imovine svih građana onim društvenim skupinama koje se mogu izboriti za uvoz veći od izvoza, za inozemno zaduživanje veće od mogućnosti zemlje da ga servisira i za masu državnih plaća veću od nacionalnog fiskalnog kapaciteta.

MMF-ova pozajmica Republici Hrvatskoj od 300 ili 500 milijuna dolara zakrpat će rupe i deficite koje stvaraju samo neki građani, a otplaćivat će je svi hrvatski porezni obveznici. MMF-ov kredit, kao i bilo koji drugi inozeinni dug, zemlja, naime, nema otkud otplaćivati osim iz povećanog oporezivanja svih svojih građana. Sve one koji izvlače osobnu korist iz povlaštenog uvoza automobila, mirovina i invalidnina kupljenih sitnim mitom, inozemnih kredita s ukradenim jamstvima, državnih plaća neovisnih o učincima i kvaliteti rada... "makroekonomske nestabilnosti" ni najmanje ne brinu. Svi oni misle da su povlastice i dobit koja im ne pripada njihovo prirodno pravo, baš kao što je posve normalno da masa plaća poraste za 11 posto u godini u kojoj je BDP rastao triput sporije, a industrijska se proizvodnja smanjila.

MMF će isplatu svog odobrenog zajma uvjetovati Vladinim nastojanjem da takvo ponašanje promijeni, ali pitanje je koliko će Vlada u tome uspjeti. Oni koji su u stanju nekažnjeno krasti bogatstvo čitavog jednog naroda vjerojatno su u stanju i promijeniti Vladu. Zato je Jeffrey Sachs, direktor Harvarskog instituta za međunarodni razvoj, još radikalniji od Calomirisa: MMF bi prezadužene zemlje - vjeruje Sachs - trebao pustiti da bankrotiraju baš kao što bankrotira insolventno poduzeće ili prezaduženi pojedinac. To je jedini način da politički povlaštene skupine osjete posljedice svojeg nerazumog ponašanja, a međunarodni kreditori prestanu posuđivati novac onima koji ne mare kako će ga vratiti.