Kako pomoći hrvatskoj Vladi da bolje razumije pomoć i podršku koju joj međunarodna zajednica želi pružiti? To pitanje postavio mi je nedavno na “diplomatskoj večeri”, predstavnik jedne od međunarodnih organizacija prisutnih u Hrvatskoj. Naravno, to pitanje postavljeno je baš zbog toga što strani diplomati akreditirani u Zagrebu u posljednje vrijeme sve više osjećaju “šumove na vezama” s hrvatskim službenim sugovornicima.

Jedan od posljednjih primjera takvog “šuma na vezama” je senzacionalno otkrivanje u tisku takozvanog hrvatskog plana za redizajniranje Bosne i Hercegovine, iz usta Dražena Budiše. Sam Budiša je najefikasnije minirao vlastiti plan, ili ono što se naziva i “hrvatskim planom” za kantonalrii preustroj Bosne i Hercegovine.

Hrvatska diplomacija je tako nastavila hodati utabanim stazama Tuđmanove pseudodiplomacije, kada se svaka inicijativa pompozno otkrivala i senzacionalno iznosila u javnosti, očekujući da će tako Hrvatska ojačati svoj međunarodni položaj “tvrdog” i “principijelnog” čimbenika na međunarodrioj sceni.

Ta je šablona rada preuzeta i koristi se i danas. Umjesto da potiho radi u diskreciji, daleko od očiju javnosti, Hrvatska je nastavila voditi “propagandnu diplomaciju”, koristeći svoje diplomatske inicijative kao adute u domaćoj javnosti, umjesto da ih adresira onima kojima bi trebale biti namijenjene. Najbolji put za upropaštavanje diplomatskih inicijativa je njihovo prijevremeno objavljivanje u javnosti. Naravno, drugi je najbolji put za to - ne konzultirati se ni s kime, a pogotovo ne sa svojim strateškim partnerima.

O tome da hrvatska Vlada ima “šumove na vezama” svjedoči i nedostatak prave komunikacije sa stranim sugovornicima. Primjer koji najbolje o tome govori je prošlotjedni sastanak hrvatskog premijera s ambasadorima SAD-a i EU-a. Taj su sastanak strani ambasadori doživjeli na isti način kako su takve sastanke doživljavali i u Tuđmanovo doba: kao jednosmjemo predavanje, dociranje ili popovanje zemlje domaćina bez prostora za dijalog. Takve je kolektivne sastanke u hrvatsku diplomatsku praksu uveo predsjednik Tuđman, a jedan ih je strani veleposlanik nazvao “misama”. Naravno, efekt takvih sastanaka je minimalan jer se radi samo o jednosmjemoj komunikaciji koja je neuobičajena u svijetu. Nećemo otkriti ništa novoga ako kažemo da su takve “diplomatske mise” imale samo propagandni efekt u domaćoj javnosti ali su zato u diplomatskim krugovima redovito bile ocjenjivane kao kontraproduktivne. Stoga su pojedini strani ambasadori stali bojkotirati takve skupove, po uzoru na američkog ambasadora Montgomeryja. Tako su i ovoga puta - moglo se to lijepo vidjeti i na televiziji, koja je bila, očito, pozvana da "uveliča” događaj propagandnim vizualnim efektom dolaska ambasadora na predavanje premijera - umjesto američkog, talijanskog, nizozemskog i još ponekog drugog ambasadora, došli njihovi zamjenici.

Ali to i nije prvi put: nedavno su, neposredno nakon odlaska Carle del Ponte, ambasadori Europske unije priredili večeru na koju su pozvali hrvatskog premijera, da od njega čuju malo detaljnije o rezultatima posjeta haških dužnosnika. Htjeli su mu nešto i reći, sugerirati, predložiti - ali nisu uspjeli jer je premijer opet imao monolog.

Mnogi među diplomatima prijateljskih zemalja priželjkuju mogućnost da našoj Vladi prenesu nešto što bi bilo od koristi za Hrvatsku, ali im to nikako ne uspijeva, već se moraju zadovoljiti razgovorima na nižim razinama. Tako i mnogi korisni savjeti propadnu jer hrvatska strana više naginje monologu nego dijalogu. To se događalo i u proteklih deset godina, no nama je jasno zašto je to bilo tako. Tuđman doista nije volio slušati niti korigirati svoje stavove i predrasude. Nikako ne valja što se takav osjećaj sada javlja i kad je ova nova Vlada u pitanju. Kao što kaže Machiavelli, svaki vladar - bio to monarhijski ili republikanski poglavar odnosno obnašatelj političke dužnosti - mora znati slušati. A o slušanju savjeta stranih saveznika Machiavelli je napisao i posebne instrukcije, koje se navode u svim klasičnim udžbenicima diplomacije.