Hrvatska je socijalni slučaj, rekao je na nedavno održanom okruglom stolu o nezaposlenosti pomoćnik ministra rada i socijalne skrbi Božo Žaja, potkrijepivši tu svoju alarmantnu tvrdnju zabrinjavajućim postocima. Od 400 tisuća registriranih nezaposlenih, 66 posto ih živi u podstanarstvu, a 38 posto u kućanstvima bez ikakvih primanja. S minimalnim primanjima uzdržava se dvadeset posto te najugroženije populacije, 24 posto nezaposlenih živi s tri uzdržavana člana obitelji, a šesnaest posto s četiri.

Kako se problem nezaposlenosti ne pokušava riješiti eventualnim povećanjem iznosa za socijalnu pomoć - trenutačno se za to troši 1,18 posto BDP-a - očekivalo se da se tom problemu pokuša pristupiti na neki drugi način. No, ništa od toga. Uredno se nižu uzroci koji su doveli do alarmantnog broja mjesečnih posjetitelja Zavoda za zapošljavanje, dijagnosticiraju se simptomi, a najmanje se govori o samom izlječenju, dakle o konkretnim mjerama koje bi taj broj smanjile. Kako je jednom prilikom slikovito kazao ekonomist Branko Horvat, to su diskusije pacijenata o stanju u bolnici s kojih doktori markiraju.

Razliku između domaćih i stranih mjerila nezaposlenosti pojeo je rad na crno, a taj će se socijalni amortizer po svemu sudeći još dugo morati tolerirati.

Ekonomist Dražen Kalogjera smatra da je proklamirana politika stečajeva kojih je lani otvoreno čak 1.422, čista improvizacija, a dokaz za to je što ni jedan nije završio preustrojem. Umjesto tjeranja radnika na burzu i utopističkih najava o otvaranju tisuća novih radnih mjesta, trebalo bi se koncentrirati na očuvanje postojećih. Osim toga, poučava Kalogjera, zadržavanje jednog radnog mjesta tri je puta jeftinije od otvaranja novog.

Sindikalci bi, s druge strane, prijetnju sve većeg siromaštva i nezaposlenosti rješavali praktičnim mjerama koje, obično, ne nailaze na podršku u vladajućim krugovima. Postojeći zakoni koji ta pitanja reguliraju trebali bi se iznova analizirati i, po potrebi, mijenjati. Poduzetnički bi se duh trebao poduprijeti, primjerice, osnivanjem poduzetničkih inkubatora i besplatnim ustupanjem proizvodnih hala na korištenje perspektivnim tvrtkama. Sve glasnijim sindikatima poslodavci odgovaraju da će i dalje zastupati fleksibilnost na tržištu rada, sporeći im pristup kojim se radna mjesta pod svaku cijenu nastoje zadržati a plaće povećati.

Trenutačnu društvenu klimu najbolje je procijenio Branimir Lokin, rezimirajući kako projekcije gospodarskog rasta govore da ćemo u naredne tri godine zaglibiti u još dublju krizu, a danas kad se približavamo stopi nezaposlenosti od 25 posto, vrijeme za ovakve rasprave odavno je isteklo.

Nikolina MUCKO