Kada su prije dva proljeća zrakoplovi NATO-a počeli bombardirati srbijanske vojne ciljeve na Kosovu i u Jugoslaviji, znali smo da se sveobuhvatna intervencija ne provodi samo iz humanitarnih razloga, odnosno da bi se spriječila izbjeglička kriza i pomoglo Albancima na Kosovu. Saveznici su, dakako, isticali baš taj motiv, ali zapravo je trebalo spriječiti da se rat ne prelije na cijeli Balkan. Trebalo je očuvati granice balkanskih država, a zemlja koja je bila u središtu moguće nove ratne krize bila je baš Makedonija.

Nakon što je počela intervencija, Srbi su pojačano etnički čistili Kosovo. Dobar dio izbjegličkih putova s Kosova prirodno je morao voditi preko Makedonije, a albanska manjina, kompaktno smještena na zapadu Makedonije, brojna je i udio Albanaca u Makedoniji procjenjuje se na 25 do 30 posto. Nakon nekoliko dana koji su vodili ka kulminaciji egzodusa Albanaca s Kosova Makedonija je zatvorila svoje granice za albanske izbjeglice.

Regionalna sigurnost Balkana međunarodnom se silom uspjela očuvati, iako uz kaos na Kosovu, čiji će politički status vjerojatno još dugo ostati neriješen. Čini se da su sada, u novom velikom balkanskom "ljuljanju", strane sile i institucije međunarodne zajednice zatečenije, a manje suglasne nego onda o tome što bi hitno trebalo učiniti u vezi s makedonsko-albanskim sukobima u Makedoniji. Makedonske vlasti govore o uvezenom ratu s Kosova dok je Robertson, glavni tajnik NATO-a, sve do ponedjeljka, sukob smatrao unutarnjim. Nova američka administracija u dva mjeseca otkako je došla na vlast vidljivo se želi bez posljedica izvući s Balkana. Tako ne osobito politički vješti Colin Powell, ne opredjeljujući se, samo konstatira kako je u tijeku "bejrutizacija" Balkana.

U novoj situaciji dosadašnje žrtve i saveznici (Albanci izvan Albanije) i dosadašnji krivci i agresori (Srbi) mijenjaju mjesta. Velikoalbanski nacionalizam svakako je ohrabren međunarodnim protektoratom odnosno uklanjanjem srpskih vlasti s Kosova. OVK Hashima Thaqija uvelike je prokockao šansu da se iz (para)vojne organizacije preustroji u racionalnog političkog reprezentanta kosovskih Albanaca. Oružanim akcijama na jugu Srbije, u preševskom području i pogotovo sadašnjim akcijama na sjeveru Makedonije albanski su ekstremisti svojem narodu učinili veliku štetu u dugoročnijem političkom razrješavanju kosovskog problema.

S druge strane, takvim albanskim akcijama odavno izgubljeni zapadni kredibilitet počinju vraćati Srbi. U dogovoru s NATO-om jugoslavenske se postrojbe vraćaju u zonu razgraničenja između Kosova i Srbije, a prije svega na tromeđu Kosova, Srbije i Makedonije. Što se politika kosovskih i makedonskih Albanaca bude više kompromitirala u očima Zapada, to će više rasti političke šanse Srbije da vrati Kosovo pod svoje državno okrilje.

Međuetničkim sukobima na sjeveru Makedonije uznemirene su Bugarska istočno od nje, Grčka i Turska na jugu, Srbija na sjeveru te Albanija i Crna Gora na zapadnim makedonskim granicama. Sve te države, osim Albanije, pružaju danas političku potporu Makedoniji, neke nude i vojnu pomoć. Gotovo sve one u prošlosti su posjedovale neki dio Makedonije, a neki su susjedi posljednjih deset godina, otkako je samostalna, pokušali negirati njezin etnicitet, državno ime i zastavu. Kad bi u najgorem scenariju, koji na sreću vrlo vjerojatno neće biti realiziran, došlo do komadanja Makedonije, to prvo nasilno prekrajanje državnih granica poslije Drugog svjetskog rata ugrozilo bi mir u Europi do te mjere da bi bila ugrožena i konstrukcija i budućnost Europske unije.

Pojedini lideri Demokratske partije Albanaca, koja sa šest ministara sudjeluje u makedonskoj koalicijskoj vladi, ovih dana zahtijevaju da se ustavno proglasi konstitutivnost Albanaca u Makedoniji i zagovaraju albansku autonomiju u sjeverozapadnoj Makedoniji, a Stranka demokratskog suvereniteta, druga albanska parlamentarna stranka, traži federalizaciju Makedonije s jakom lokalnom samoupravom. I ako se sukobi nastave i eskaliraju i ako se uskoro zaustave, makedonske vlasti morat će voditi računa da uspostavljanjem albanske kulturne autonomije stišaju bukteće etničke tenzije u državi.

Šteta je što je Makedonija, koja je u posljednjih deset godina jedina od bivših jugoslavenskih republika izbjegla rat, sada ipak u njega uvučena. Cijena je velika, uz ljudske žrtve, a značit će godine nazadovanja zbog opće militarizacije društva, suspendiranja demokracije te "patriotskog" nacionalističkog i šovinističkog pražnjenja.

Hrvatsko turističko Ijeto 1999. omela je NATO-ova proljetna intervencija, a prošle su godine mnogi Europljani strahovali od dolaska u Hrvatsku zbog mogućeg srpskocrnogorskog sukoba. Iako je Makedonija daleko od Jadrana, nastavak rata mnoge bi strance mogao ljetos odvratiti od Hrvatske. Na hrvatskoj je politici da jasno podrži makedonske vlasti. Najbolje se čuva vlastita država kad se zagovara međunarodno pravo koje štiti postojeće državne granice.