Tko je odgovoran za pad Vukovara? Je li to onaj tko je dao izmlatiti kasnije poslušnog zapovjednika Milu Dedakovića ili zatvoriti Dobroslava Paragu? Jesu li to Franjo Tuđman i nekolicina onih koji su odlučili da se neće ići na proboj puta prema opkoljenom gradu? Novinarski je dokumentirano i poznajem svjedoka koji zna da je Dedaković gubio živce na samo spominjanje imena Tuđman i da je bilo trenutaka kada se, bijesan, Jastreb “Vrhovniku” nije želio javljati na telefon. No to je manje važno s obzirom na to da bi Vukovarcima, ali i svim hrvatskim građanima jednom, nadamo se uskoro, bilo pravedno konačno reći tko je Vukovarce predao neprijatelju i poslao ravno u pokolj? I zašto?

Odgovor na ta i slična pitanja pomoći će da se stiša desničarska galama oko tzv. zaštite digniteta Domovinskog rata. Oni koji znaju da se treba reći i spoznati istinu o ratnim poglavljima recentne povijesti shvaćaju da je to možda jedini način da se zaštiti sebedarje velikog broja branitelja. I zato je članak koji je naš slavonski kolega Svetozar Sarkanjac objavio u četvrtak u našem listu, od neprocijenjive vrijednosti. Konačno smo mogli pročitati tekst vukovarske optužnice što ga je nekoliko dana prije pada Vukovara u ime građana pročitao glavni urednik Radija Vukovar, heroj Siniša Glavašević.

Tekst je, kaže se, cenzuriran, kako na Hrvatskom radiju, tako i na Hrvatskoj televiziji i za to je odgovoran, dakako, tadašnji direktor HRT-a Antun Vrdoljak, koji je zabranio komentare i Ijutito i glasno ponavljao vodstvu HR-a kako “tog Sinišu Glavaševića treba otpustiti”. Nije pomoglo kada se Vrdoljaku objasnilo da Glavašević nije bio zaposlenik HRT-a. Našlo se načina da ga se ušutka svaki puta kada je u ime svoga grada imao reći nešto što bi zasmetalo Franji Tuđmanu ili kreatorima hrvatske ratne propagande.

Optužnica je dostavljeria Saboru Republike Hivatske, hrvatskom narodu, svim Hrvatima u dijaspori, Međunarodnom sudu u Haagu i čitavoj svjetskoj javnosti. Između ostalog, kolega Glavašević je rekao: “Optužujem vas, gospodo, za svu bol trenutka u kojem je Vukovar shvatio da između vas, hrvatskog Sabora, hrvatske Vlade, predsjednika Republike Hrvatske i četnika nema nikakve razlike”. Čini li vam se, poštovani prijatelji, pretjeran ovakav govor?

A kako biste vi pisali iž Vukovara onima koji su bili siti dok ste vi gladovali, onima kojima je bilo toplo, dok ste se vi smrzavali, onima koji su se širili po luksuznim stanovima i uredima dok ste vi tjednima čekali smrt u vlažriim i tamnim podrumima, onima koji su birali meke i tople pokrivače dok su vama prepuštene mokre i smrdljive deke, dok su vašu djecu osudili na infekcije, glad i strah?

Pa dobro, reći ćete. Pisala je očajna i ne baš sabrana ruka branitelja i građanina grada koji naprosto nije mogao izdržati navalu jugoslavenskih vojnika i srpskih paravojnih snaga. Ne! Pisala je nazivo odrezana herojska ruka branitelja vukovarske bolnice bez krvne plazme i lijekova. To je pismo satkano tisućama prigušenih krikova i isplakanih i neisplakanih suza, Ijubavlju koja je pod granatama sahranjivala ostatke sugrađana, koja je poticala pjesmu dok su se oštrili noževi i kopala masovna grobnica na Ovčari.