Hoće li nakon sudara većinskih nacionalizama Balkan početi tresti i sukobi manjinskih nacionalizama po logici koju je politolog Michael Walzer sažeo u cinizam: "Čini drugima ono što su činili tebi!"? Prokletstvo manjinskog statusa najbolje govori o demokratičnosti novouspostavljenih država. Borba dijela Hrvata za samoupravu u BiH vodi se pod motom da se oni ne žele svesti na manjinu. Nova američka sigurnosna kovanica za prilike na jugoistoku Europe jest "nestabilna stabilnost".

Srž te nestabilnosti priznatih nacionalnih država su nepriznate manjine. Etnički aspekti znatno utječu na nacionalnu sigurnost dok nacionalna nesigurnost pritišće etničke identitete. U SRJ se nakon izbijanja rata s Hrvatskom broj Hrvata, inače najbrojnije hrvatske manjine u svijetu (250.000), smanjio na račun bunjevačkog i šokačkog subetniciteta. U Mađarskoj su se imigranti iz Egejske Makedonije izjašnjavali kao Grci, ali nakon što je mađarski zakon o manjinama iz 1993. potvrdio da su i etničke manjine državotvorni činilac, odlučili su se deklarirati kao Makedonci.

Tamo gdje je pritisak većinskog naroda i njegova centralizma još velik, kao u Bugarskoj, islamizirani Bugari u istočnim i središnjim Rodopima ne žele se etnički osjećati ni Bugarima ni Turcima, već žele biti novi etnicitet — Pomaci. U Makedoniji Albanci hoće biti Albancima, ali hoće i državu u državi, pa se postavlja pitanje gdje su granice državotvornih aspiracija manjina? Jesu li sada na redu za "internacionalizaciju" svog pitanja crnogorski Albanci? Ovih su se dana pojavile informacije o parolama OVK u Crnoj Gori što je policija odmah demantirala. Ali ako to nije bila vijest, onda su vijesti bile glasine o tome — što su ipak simptomi određenih očekivanja ili podmetanja. Neki vjeruju da bi to mogla biti i međucrnogorska politička borba kako bi se narušila već šezdesetpostotna prodržavna referendumska klima. U Crnoj Gori živi 40.414 Albanaca koji čine 6,57 posto ukupnog stanovništva. U Ulcinju čine većinu, dok veću koncentraciju imaju u Plavu i Podgorici (Tuzi), gdje ih ima 12.000. Žele li oni legalno — "federativnim" putem makedonskih Albanaca?

Embrij "federalizacije" Crne Gore krije se u prijedlogu Ferhata Dinoše o Vijeću naroda, čime bi se jednodomni crnogorski parlament pretvorio u dvodomni. Crnogorci to odbijaju kao put u teritorijalizaciju i političke konflikte pozivajući se na tradicionalno dobre odnose Albanaca i Crnogoraca. U Ulcinju se navodno već čitavo stoljeće nije dogodilo etničko umorstvo. U zemljama bivše Jugoslavije su se dojučerašnji konstitutivni narodi pretvarali u manjine, a manjina je teško biti i na razvijenom Zapadu, a kamoli na pauperiziranom Balkanu. Da bi upravljala svojim međuetničkim odnosima, Crna Gora je jedina u regiji osnovala Ministarstvo za zaštitu prava pripadnika nacionalnih i etničkih grupa koje vodi Albanac Ljuiđ Junčaj, čiji zamjenici dolaze iz redova Bošnjaka i Hrvata. Mogućnosti ovog ministarstva nisu velike, ali je bar vlada svakodnevno upoznata sa stanjem manjinske stvari. Hoće li usprkos tome "zaigrati mečka" i u Crnoj Gori? Ako to ovisi o međunarodnoj zajednici, tko zna?

Sveučilišni profesor Andrew Williams s Kenta, koji je kao ekspert za međunarodne odnose i upravljanje krizom posredovao u Moldaviji u vezi s nastalom "Transdnjestarskom republikom", smatra da splet sila koji se predstavlja kao međunarodna zajednica već predugo ima krizu analitičkog aparata i jednostavno ne uspijeva ni predviđati ni upravljati događajima u ovom dijelu Europe. I prof. dr. Mitja Žagar, koji se ovim temama bavi u okviru Pakta o stabilnosti, drži da je "međunarodna zajednica" čista reakcija bez ikakve strategije. Je li onda začuđujuće da npr. EU ni deset godina nakon izbijanja rata u bivšoj Jugoslaviji nema uhodane mehanizme prevencije ratnog bubnjanja?

Iste su poruke "zaraćenim stranama", ista dinamika "zabrinjavanja", isti apeli za "prekidom vatre". Zar je jedini napredak u tome da je nekadašnju "europsku trojku" u vezi Makedonije zamijenio Javier Solana? Međunarodna je zajednica nakon nekoliko ratova uspjela prisiliti države bivše Jugoslavije da se međusobno priznaju, ne bi li sada trebalo na red doći i demokratiziranje i međusobno priznavanje manjina, pogotovo što će se popisima stanovništva posvuda vršiti inventarizacija manjinskog položaja?

Međunarodnopravna harmonizacija zaštite manjina u regiji trebala bi počivati na najvišim demokratskim normama, održivom povratku manjina i vraćanju imovine. Međutim, manjine moraju i same sebi pomoći, jer bez institucionaliziranja njihova položaja nema ni napretka manjinske zajednice. U Srbiji su političke manjine uspjele srušiti Miloševića tek kada su se efikasnije organizirale. Etničke manjine bi u Europi morale dobiti jednak tretman, jer nema moralne pravde u tome da se nova manjina Turci u Njemačkoj mora pokoriti "Leitkultur", a Lužički Srbi kao stara manjina ne moraju.

Sloboda osobnog i grupnog prezentiranja — pretpostavka je svake trajnije konsocijacije unutar manjinske zajednice, ali i manjinske unutar većinske zajednice.