Kada Hrvatski sabor usvoji Ustavni zakon o provedbi Ustava i isteknu zakonski rokovi za izbor novog Državnog sudbenog vijeća te za izbor predsjednika svih sudova u Hrvatskoj, vlast će ovog tjedna, praktički u istom danu, obaviti cjelokupnu smjenu, "kadrovsku reviziju" ili čistku u pravosuđu.

Pravno sporni Ustavni zakon o provedbi Ustava (Vladin Ured za zakonodavstvo ga je odbacio, ali ga je Vlada na zatvorenoj sjednici, ipak, prihvatila) omogućit će smjenu predsjednika Vrhovnog suda Marijana Ramušćaka i izbor novog predsjednika. Radovan Ortynski postao je novi državni odvjetnik, a novi Zakon o državnom odvjetništvu koji je u proceduri omogućit će reviziju državnih odvjetnika na svim razinama.

Trodioba vlasti na izvršnu, sudsku i zakonodavnu obilježje je svake moderne demokracije pa zapadnoeuropski uzusi isključuju da izvršna vlast imenuje i razrješava suce i njihove predsjednike. No, upravo to uspostavlja se u Hrvatskoj novim pravosudnim zakonima. Tako će konačnu riječ o predsjednicima svih sudova imati ministar pravosuđa Stjepan Ivanišević, a on će, uz strukovne i stručne udruge, imati i pravo kandidiranja sudaca u Državno sudbeno vijeće. O tome koji će kandidati za DSV postati članovi tog vijeća odlučit će, na kraju, Hrvatski sabor.

Naprema demokratskim regulama, u Europi, u Hrvatskoj se tako nastavlja paternalizam (dnevne) politike nad pravosuđem koji je tu već desetljećima ukorijenjen. Utjecaj politike na pravosude bio je neupitan u vrijeme komunizma (ipak, što je vrijeme odmicalo, bio je sve manji), pokojni predsjednik Tuđman često je govorio o potrebi "provedbe jedinstvene državne politike" (pa je sudstvo tu trebalo biti samo sluškinja politike), no slična se formulacija o državnom odvjetniku koji bi trebao "provoditi politiku 3. siječnja" omakla prije dva mjeseca i sadašnjem predsjedniku Republike Stipi Mesiću.

Stanje u tužilaštvu i u sudstvu koje je ova vlast zatekla početkom prošle godine bilo je katastrofalno. U deset godina vlasti HDZ-a oko tri četvrtine sudaca ili je izgubilo ili je napustilo sudački posao. Sva imenovanja i razrješenja provodilo je Državno sudbeno vijeće na čelu s kompromitiranim Antom Potrebicom koji je, kako je najbolje umio, realizirao političke zamisli Ivića Pašalića i Franje Tuđmana.

U godini dana nove vlasti samo se ponešto izmijenilo nabolje - počeli su neki veći procesi zbog gospodarskog kriminala i, u posljednje vrijeme, zbog ratnih zločina. Obeshrabrujuća sporost sudskih postupaka se nastavlja, broj neriješenih predmeta narastao je na više od milijun i dvjesto tisuća. Pravosuđe se nije "prenulo" samo od sebe kako je netko mogao očekivati, a predsjednike sudova i državne odvjetnike nije se formalnopravno, po tada važećim zakonima, moglo smijeniti.

Kad je već donesena riskantna (politička) odluka i kad je procijenjeno da je jedini mogući način ozdravljenja sudstva odlazak državnog odvjetnika Živkovića, zatim Ramušćaka i predsjednika sudova, onda je bilo politički mudrije učiniti to odmah i u političkom smislu ne izgubiti godinu dana. U javnosti, i u našoj i u europskoj, koja je počela komentirati "političku sječu sudaca u Hrvatskoj", tada bi to bilo lakše prošlo, a zakoni koji se ovih dana aktiviraju i sada su izrađeni naprečac, s mnogo pravničkih praznina i sumnji na neustavnost.

Ustavni zakon o provedbi Ustava trebao bi se u Saboru donositi u tri faze, onako kako se donosi i Ustav premda Arlović to opovrgava. A ustavne promjene proći će sva svoja tri čitanja na jednoj te istoj saborskoj sjednici, što je dosad nezabilježeno. Po (protu)pravnim prečicama ova vlast gazi još i bolje nego što je to činio HDZ. Najbolje je bilo prepustiti sudačkoj struci izbor predsjednika sudova. A čak i ako sumnjamo da suci znaju ocijeniti tko je među njima najbolji, za perspektivu i napredak demokracije bolja je i slabija ali neovisna sudska vlast negoli "stručna", ali politički postavljena i nadzirana.