Istina je, deprecijacija kune blagotvorno bi djelovala na hrvatsku industriju, odnosno na poticanje njezina izvoza. Međutim, kako je najveći dio domaćih zajmova ugovoren s deviznom klauzulom, tj. indeksiran prema tečaju kune i njemačke marke, deprecijacija nije realna opcija. Stoga je važno da se poboljšanje u konkurentnosti hrvatskih proizvoda postigne strukturnim reformama i investicijama, piše u posebnom izdanju biltena Istraživačkog odjela Deutsche Banka od 23. ožujka, posvećenom Hrvatskoj.

Nad tim tvrdnjama Deutsche Banka treba se zamisliti. Hrvatski izvoz već godinama stagnira, a plaćanja s inozemstvom godinama su u deficitu. Proizvodnja malo raste pa malo pada, a nezaposlen je najmanje svaki četvrti radno sposobni građanin. Sve to lako bi se promijenilo već i malom deprecijacijom precijenjenog tečaja kune priznaje to i Deutsche Bank - ali to nije moguće jer su se građani i tvrtke zadužili u deviznoj protuvrijednosti. Ako devize poskupe, dužnici neće moći vraćati kredite. Drugim riječima, sudbinu nacionalne ekonomije zapečatili su korisnici zajmova: oni će uredno vraćati kredite, makar cijela zemlja propala.

Rješenje je u "strukturnim reformama i investicijama". U biti, to je jedno te isto jer strukturne reforme podrazumijevaju gašenje neprofitabilne, a pokretanje (ili jačanje) profitabilne industrije. To se ne može postići bez investicija, a investicije u Hrvatskoj imaju smisla samo ako su izvozne. Za većinu ostalih Hrvatska je jednostavno premala pa one opet ne bi bile isplative. Investicije za izvoz, pak, nemaju perspektive jer je hrvatski izvoz - kako je uočio i Deutsche Bank - preskup i nekonkurentan. Ukratko, savjet Deutsche Banka Hrvatskoj da zadrži precijenjeni tečaj, ali poveća investicije teška je glupost. Paradoks u kojem se našla Hrvatska ekonomistima, međutim, nije ni nov, ni nepoznat. Naziva se dolarizacijskom zamkom, premda bi za Hrvatsku bio primjereniji naziv markizacijska zamka. U toj vrsti stupice našle su se u svijetu mnoge zemlje u razvoju koje su svojedobno iskusile hiperinflaciju pa njihovi stanovnici više ne vjeruju nacionalnim valutama, ma kako one u posljednje vrijeme bile stabilne. Štedi se, kalkulira i zadužuje gotovo isključivo u "čvrstoj valuti": za Latinsku Ameriku to je američki dolar, a za zemlje u njemačkoj gospodarskoj orbiti marka ili euro.

Dolarizacijska zamka u modernoj je ekonomiji temeljito istražena i dobro poznata pojava. U nas je o njoj vrlo dojmljivo pisao dr. Gorazd Nilać. No, ono što se u Hrvatskoj ne zna i što osobito ne zna hrvatska vlada, jest da ekonomska struka dobro poznaje i djelotvorne mehanizme ekonomske politike za manje bolan izlaz iz dolarizacijske zamke. Hrvatsko gospodarstvo ne mora propasti zbog deviznih klauzula, Hrvatska se ne mora pretvoriti u zemlju bez industrije, zemlju nezaposlenih, penzionera, sirotinje i pučkih kuhinja samo zato da bi oni koji su se nesmotreno zaduživali u devizama mogli lagodno otplaćivati svoje kredite.

Upad u dolarizacijsku klopku nanio je Hrvatskoj štetu mnogo veću od srpske agresije, dopuštanje realne aprecijacije kune najveći je ekonomski zločin i pokazatelj totalnog ekonomskog diletantizma Tuđmanove državne administracije. Izvođenje hrvatskoga gospodarstva iz dolarizacijske omče najpreča je zadaća Račanove vlade i Hrvatske narodne banke na čelu s guvernerom Rohatinskim. Problem je, međutim, što oni to ne misle.

Deprecijacijom kune građani bi u cjelini profitirali. Oni, naime, u hrvatskim bankama drže 43,3 milijarde kuna a vista i oročenih deviznih depozita, a koriste 23,8 milijardi kuna kredita za koje valja pretpostaviti da im je otplata u cijelosti ugovorena s deviznim klauzulama. Poduzećima bi porastao kunski teret otplate kredita, ali još bi im više bio povećan prihod od izvoza. Samo država za svoje inozemne kredite nema osiguranje u vlastitoj deviznoj štednji niti u deviznim prihodima, ona se može osloniti jedino na deviznu prodaju preostale imovine. Tu se krije glavni razlog zašto se inozemni financijski krugovi, na čelu s MMF-om kao svjetskom financijskom policijom, zabrinuti jedino za urednu otplatu hrvatskih inozemnih zajmova, a posve indiferentni prema nicanju pučkih kuhinja, toliko zauzimaju za "stabilan tečaj" kune i hitnu prodaju narodne imovine strancima.

Moguć je čitav spektar politika za izvlačenje iz dolarizacijske klopke - od strateških do operativnih, od represivnih do poticajnih. Najgore bi rješenje bilo da se bankama zakonom zabrani ugovaranje deviznih klauzula u otplati kunskih zajmova jer vlasnicima novca ne može se zabraniti da se osiguravaju od gubitka na realnoj vrijednosti svoje štednje, ma kako ona bila iluzorna. Ali, nakon nužne prilagodbe tečaja građanima i tvrtkama mogli bi se produljiti rokovi otplate postojećih kredita vezanih uz njemačku marku, mogu se koristiti razne vrste osiguranja, subvencija kamate, porezne olakšice i još mnogo toga. O nekom takvom aranžmanu mogla bi i država pregovarati sa svojim inozemnim vjerovnicima. Mogla bi, ali "to nije realna opcija", odlučio je Deutsche Bank.