Davno su za nama herojska vremena kad su hrvatski svećenici bili suđeni zbog istinoljubivosti i ispovijedanja vjere pred nenarodnim sudovima. Sad im se sudi zbog ugrožavanja tuđih duša i tuđih tijela. Ni crkva nije imuna na raspad društvenih vrijednosti. Njezin afinitet za socijalne potrese oduvijek je bio u isto vrijeme i negativan i pozitivan. Tijekom suđenja Ivanu Čučeku državna je odvjetnica odustala od polovice optužnice. Zbog nedostatka dokaza izostavila je slučajeve 17 djevojčica. Da je i taj dio optužnice razmatran, kazna bi bila još oštrija. Naime župnik Čuček nepravomoćno je osuđen zbog napastovanja preostalih 16 djevojčica pa je tako ovaj šestinski Casanova zaista zaslužio pozornost svjetskih medija i mjesto u galeriji najznamenitijih zagrebačkih kurviša.

Ipak svjetska medijska pozornost za šestinskog pedofila izostala je, jer je Čučekov slučaj čak i domaća javnost primila mlako i bez jasnoga stava. Najglasnije su bile one jadne skupine manipulirane djece i starih žena što ih je netko poslao da demonstriraju pred zgradom suda i traže oslobođenje svoga župnika. Udruge koje se brinu o ljudskim pravim ovom se prilikom nisu preveć miješale. Njih se i ovako optužuje da su prema vjeri mlake pa su se još jednom zadržale po strani.

Javnosti se u nas povodom kažnjivih djela najčešće sugerira posve iskrivljena slika. Kad je nedavno na Mirogoju pod spomenik herojima Drugoga svjetskoga rata postavljena razorna bomba, najčešći komentar obnositelja vlasti bio je da se radilo o djelu profesionalaca. Oni kao da su se divili stručnosti atentatora. Kad je neki dan na zagrebačkim ulicama killer ubio killera, policijski su se činovnici javno divili njihovim streljačkim sposobnostima i fantastično plasiranim hitcima u potiljak. Tako je i s Čučekom. I on je u našoj javnosti prikazan kao neki uzorni profesionalac, kao dobar svećenik, pastir omiljen u svojoj župi, a njegovo devijantno seksualno ponašanje zbog činovničkog Čučekova izgleda izaziva potajnu zavist pokvarenih i frustriranih muškića koji čak misle da je šesti župnik počinio neki naročiti seksualni podvig.

U zemlji u kojoj se mnogo uglednih katoličkih svećenika, među njima i jedan J.J. Strossmayer, usuđivalo javno raspravljati o celibatu i njegovoj svrsishodnosti, slučaj Čuček danas više nažalost nije razlogom ni za što. Živimo mlitava i vunena vremena. Čučekov slučaj još je jedan razlog da Kaptol odšuti pred izazovom stvarnosti i on je još jedan slučaj koji će laička javnost na svoju sramotu pomesti pod tepih.

Vijest o višegodišnjoj svećeničkoj pedofiliji u hrvatskoj je stvarnosti zasjenjena uličnim pucnjavama provincijskih bandita pa čak i krivim brojanjem glasova na nekom izboru malodobne misice. Jedina svjetska vijest iz hrvatskih crnih kronika, vijest koja doista ima međunarodnu težinu, a to je presuda Čučeku, u našoj se sredini marginalizira. Ono što je udarno za New York Times ili rimsku Repubblicu, nije za hrvatsku javnost. O nevoljama 16 napastovanih šestinskih djevojčica, o njihovim traumama i opravdanom bijesu njihovih roditelja u nas se šuti. To je, čini se, najzdravije za nacionalnu profilaksu. Za to, da je sudbina napastovanih šestinskih djevojčica planetarni proces, čini se da malo tko mari.

Ne mari planet pa ne marimo ni mi.

Za razliku od provincijske bijede banditskog uličnog puškaranja, pedofilija posvećenih osoba - kad se dogodi u Hrvatskoj ili u Kongu ili u Parizu ili u New Yorku - uvijek je svjetska tema. Ona je fenomen u kojemu ne sudjeluju samo katolički svećenici niti ona može imati veze s nesnalaženjem moderne Hrvatske i njezine najveće crkve. O temi zbog koje u Europi padaju vlade, o temi mnogo bitnijoj od metka u glavi nekog lokalnog mafijaša, upravo opća katolička crkva u posljednje vrijeme, i to s najviših mjesta, uporno govori. Progovorila je o toj temi neizravno čak i izborom nekih novih svetaca. Žrtve napastovanja i žene koje su radije otišle u smrt nego da ih se prisili na neželjeni seksualni odnos, u našem su stoljeću više nego jednom izbirane u svetački zbor. Sveta Maria Goretti nije promaknuta u svetost zbog tjelesne netaknutosti svoga himena nego je ona sveticom postala zbog očiglednosti zločinstva koje je nad njom učinio konkretni muški zločinac. Onih šesnaest šestinskih svetica traže pravdu i nadajmo se da će im je sud dati.

U slučaju presude župniku Čučeku, Kaptol, čiji je on zaposlenik, još uvijek šuti. I ta je stvar posve logična. Kaptol o tom slučaju u javnosti i ne treba govoriti. Kaptol se ne mora baviti javnošću ali se mora baviti svojom autonomijom, u kojoj se ta javnost mora poštovati. Ali Kaptol se ponaša kao javnost. Ponaša se mlitavo. I on se, naime, pravi da se šestinski slučaj pedofilije nikada nije ni dogodio.

Davno su, srećom, prošla vremena u kojima je svjetovni sud bio prisiljen priznavati odluke crkvenoga suda. Ta su vremena ostavila u našoj sredini vrlo upečatljive tragove. Čučeku je danas prvo sudio narodni sud a kako će mu suditi crkva narod baš i ne mora zanimati. I to je današnji red stvari, onaj red koji nam garantira moderno društvo. Da mu je prvo sudila crkva, danas bi nam bilo lakše. Red stvari bio bi logičniji. Što se tiče crkvenih sudova oni su stvar interna i nas ne mora zanimati njihova presuda, ali ona nas može usmjeriti. Sada smo u situaciji da će crkvena presuda - kada do nje dođe i ako dođe - usmjeriti onu narodnog suda. Stvar je to složena, jer bi crkvena presuda morala uzeti u obzir i osudu javnosti. Doduše ako je i ne uzme u obzir, za Čučeka se neće mnogo što promijeniti. On će i ovako biti javno osuđeni pedofil. Ukoliko takav može biti i dalje svećenikom, bit će to problem crkve, ali ne i društva u cjelini. Ali tu i počinje sva zapetljanost problema. Crkvena javnost i crkvena vlast ne mogu, naime, ne priznati moralnu težinu svjetovnog suda i stručnu i moralnu neovisnost tih sudova. Valjda nam se neće još jednom tumačiti da je vjera privatna stvar pa da je pedofilija jednog svećenika jedno, a da je njegov svećenički status nešto drugo.

Pred tom poluistinom ne smije se zaboraviti da autonomija institucija koje s državom ne smiju imati posla, njima ne omogućuje oprost ni za što, što je u sukobu sa zakonima društva. Sudska vlast obvezuje sve pore ovoga društva i nije paralelna crkvenoj vlasti ni njezinim sudovima. Zbog toga javnost ne zanima što će o Čučeku reći crkveni sud. Javnost može zanimati što će o slučaju pedofilije u svom krilu reći moralni i upravni vrh crkve. Nažalost taj je sud zakasnio. O nečijoj pedofiliji nadležan je jedino državni sud, a prosuđivati o njoj možemo svi, pa i Čučekov poslodavac.

Ako ovu pedofilsku aferu preselimo na nešto bezbrižnije područje i to u sferu jednog prepisanog magisterija i sankcija koje su nastupile kad je ta činjenica otkrivena, vidjet ćemo da se nalazimo pred problemom koji doduše ničim nije blizak svećeničkoj pedofiliji, ali koji također otkriva slabu povezanost javnog mišljenja i institucijskih autonomija. Naime kad je otkriveno da je saborski zastupnik Anto Đapić na Splitskom sveučilištu doslovno prepisao veći dio magisterija za koji mu je dodijeljena magistarska titula, organi njegova fakulteta poveli su istragu i otkrili istinu zbog koje su lažnog magistra lišili titule, a mentora kaznili fakultetskim izgonom, i to je bilo sve. Slučaj lažnog predstavljanja i javne krađe tom se prilikom nije našao pred nekim od nadležnih državnih sudova pa niti pred sudom javnosti. Naime u samo dva posljednja tjedna isti je Đapić u vrlo gledanim televizijskim terminima imao prilike odgovarati na pitanja novinara o toj krađi. On se tom prilikom s njima nadmudrivao u stilu »što me pitate kad vi sami niste magistri« i tomu slično.

Nadajmo se da se uskoro u nekom talk shawu ipak neće pojaviti župnik Čuček i da neće odgovoriti: »Što me pitate kad niste seksualni manijak«. Ali nadajmo da će se o njegovoj presudi i o njegovom krimenu razgovarati javno i bez ikakvih zapreka. Ako je Đapića osudilo samo jedno falkultetsko vijeće, župnika Čučeka za pedofiliju nije osudila crkva kojoj pripada. Njemu je sudio Općinski sud, a uskoro će mu suditi županijski. Ali njegov slučaj s Đapićevim ipak povezuje jedna činjenica. O njemu, jednako kao i o Đapiću, nije prosuđivala javnost u trenutku presude. Ona je za sada još jednom izbjegla suočiti se sa svojim mrakom.

U Hrvatskoj, kao i drugdje u svijetu, onaj koji je maznuo magisterij nije ravan onome koji je napastovao desetogodišnje djevojčice, ali svugdje u svijetu nešto nije u redu s javnošću koja obojicu tretira kao društveno sasvim integrirane građane pa se već sada razmišlja i javno govori o tomu da će Čuček, ako odleži tri godine zatvora, po povratku moći služiti misu i biti svećenikom. Isto se tako misli da je moguće da se saborski zastupnik Đapić nakon što su mu u stručnoj javnosti dokazani krađa i plagijat te lažno predstavljanje, moći sudjelovati na udarnim programima javne televizije, donositi u Saboru zakone s najvećom moralnom težinom pa biti na sljedećim izborima čak i kandidat za Predsjednika Republike. I tako se već sada govori kako presuda Čučeku neće utjecati na njegov svećenički status, a isto se ističe da fakultetska presuda Antu Đapiću neće utjecati na njegov javni rad i da neće dovesti do konzekvencija koje bi falsifikator morao povući.