Svakome tko nešto zna o političkoj teoriji i ustavnom pravu, bilo je jasno da ustavne promjene, provedene krajem prošle godine, nisu stvorile politički sustav što bi mogao biti okvirom funkcioniranja hrvatske države u duljem razdoblju. I nomotehnički i supstancijalno tekst, patetično nazivan »Božićnim ustavom«, naime, toliko je loš da je od njega bilo vrlo teško napraviti okvir za demokratsku vladavinu. Ustav, prije svega, treba biti »ustava« - brana presezanju ovlasti nosilaca vlasti. A taj Ustav iz 1990. bio je okvirom onoga što se eufemistički nazivalo »imperijalnim predsjedništvom«, omogućio je da se u cijelom sustavu nametne uzurpator, pojedinac na čelu političkog pokreta, koji je ovladao svim izvodima vlasti. O kako je lošem ustavnom tekstu riječ pokazuje i to, da su i oni koji danas naglašavaju svoje »ustavobraniteljstvo«, morali mijenjati Ustav onoga trenutka kad je vladar, za kojega je bio »skrojen«, postao »spriječenim« za obavljanje dužnosti. Vrijednosti što ih je koalicijska vlada u programskoj deklaraciji objavila kao svoj politički credo, bile su nespojive sa zatečenim sustavom. Ipak, prvi se krug ustavnih reformi sveo uglavnom na reorganizaciju izvršne vlasti. Svi akteri u političkom sistemu tu su reformu smatrali prioritetnom, jer je bilo očito da stanje, u kome se individualni nosilac izvršne vlasti, predsjednik Republike, anticipirajući buduće ustavne odredbe, suspreže u korištenju ovlastima, a kolektivni nosilac izvršne vlasti, Vlada, anticipira uvjete u političkom sustavu parlamentarne vlade, svakako mora generirati sukobe i probleme.

Osim diobe ovlasti između Vlade i predsjednika Republike, prošlojesenske su ustavne promjene tek precizirale uvjete djelovanja političkih stranaka, što su u dotadašnjem tekstu Ustava bili određeni diletantski, i otvorile su uvjete za početak reforme sudbene vlasti. To, međutim, jednostavno nije bilo dovoljno. Politički akteri koji kontroliraju parlamentarnu većinu, u vrijeme prvih ustavnih reformi nisu pristupili nužnoj reformi zakonodavne vlasti. Iako su stručnjaci sugerirali ukidanje Županijskoga doma, većina tada nije bila sklona tom potezu. U hrvatskoj političkoj kulturi jednostavna i uvjerljiva tvrdnja, kako dvodomnost parlamenta ne znači i »više parlamentarizma«, teško je dobivala pristaše. Dvodomnost, naime, znači podjelu i ograničavanje utjecaja zakonodavne vlasti, a u uvjetima modernoga društva, kad zakonodavna vlast po logici procesa gubi utjecaj u odnosu na izvršnu, takvo dodatno slabljenje zakonodavne vlasti nesumnjivo je štetno. Koliko god raspuštanje Doma, u kome vladajuća koalicija nema većinu, bilo nepopularno, radi se o logičnoj odluci usmjerenoj na jačanje, a ne na slabljenje parlamentarizma.

Tako je drugi krug ustavnih promjena samo nastavak onoga što je učinjeno u prvome. Nakon promjene konstitucionalnog okvira djelovanja izvršne vlasti, sada je normirana racionalnija zakonodavna vlast. I treća grana vlasti - ona sudbena - u Hrvatskoj je u jadnu stanju. Dosadašnji je ustavni okvir omogućio konstituiranje sudbene vlasti kao još jedne poluge utjecaja partije-pokreta. Doživotni mandat sudaca koji nisu izabrani prema stručnim već prema političkim kriterijima, i sudske uprave što su sustavno ograničavale i ono malo profesionalaca spremnih ustrajati na neovisnosti unutar partijski kontroliranoga sistema, trebali su biti garantom zadržavanja utjecaja partije-pokreta nad važnom granom vlasti i nakon što je ova izgubila političku većinu.

To, što sudbena vlast, uz to, ne funkcionira i građanima ne osigurava niti minimum pravne sigurnosti, za one koji je kontroliraju od drugorazrednog je značenja. Dodajmo tome da postoje indicije kako tijelo koje je selektiralo sudbenu vlast i koje je trebalo biti disciplinskom instancom, nije izabrano u skladu s procedurom, propisanom ionako lošim institucionalnim okvirom, te da je to tijelo sankcioniralo samo one koji nisu bili spremni podvrći se političkoj stezi onako kako se to od njih očekivalo (Krunislav Olujić kojega je DSV smijenio s položaja predsjednika Vrhovnoga suda, ne obazirući se na zakonitost procedure). Konzekventno, moglo bi se tražiti poništavanje svih izbora sudaca, što ih je provelo Državno sudbeno vijeće, i novi izbor sudbene vlasti. Ipak, ustavotvorac se nije odlučio za ovu mjeru, a čak je odustao i od poništavanja mandata predsjednika sudova ustavnim aktom. Ustavne promjene tek omogućuju izbor novog predsjednika Vrhovnoga suda i zakonit izbor Državnoga sudbenog vijeća, što bi trebalo biti uvodom u konstituiranje sudstva kao neovisne grane vlasti, u kojoj bi stručnost i zakonitost bili jedini kriteriji.

Godinu dana nakon preuzimanja izvršne vlasti koalicijska je administracija počela stvarati preduvjete za organizaciju države. Javna uprava preuzeta od staroga režima i danas je neučinkovita, skupa i selekcionirana prema kriterijima partije-pokreta. Tek kad je unutar Ministarstva unutarnjih poslova počela funkcionirati nova organizacijska struktura i kad su neki korumpirani »kadrovi« staroga režima maknuti s položaja, policija je počela davati znakove sposobnosti za obavljanje svoga posla. Kako dramatično to izgleda i kako su burni otpori tim promjenama, vidimo i iz mafijaških obračuna, ali i iz pritiska medija pod kontrolom urotničkih organizacija vezanih uz mafiju i stari režim, prema onima što ih ovi prepoznaju kao nosioce promjena. Ono što se počelo događati u policiji, uskoro će se morati dogoditi i u tužilaštvu i u sudbenoj vlasti. Takvi procesi, dakako, ne mogu proći harmonično. Je li stvaranjem uvjeta da se, nakon izvršne, zakonodavna i sudbena vlast konstituiraju u skladu s potrebama demokratskoga društva, stvoren i ustavni okvir koji bi mogao biti trajniji? Na žalost, vjerojatno nije. I nakon ovih reformi hrvatski Ustav ostaje loše napisan dokument. Već kad ga počnemo čitati, vidimo njegove nedosljednosti. U preambuli država se definira kao nacionalna, na osnovi povijesnoga prava. U prvom se stavku prvoga članka kao nosilac suvereniteta određuje država, a u drugome stavku narod. Takve se nedosljednosti nastavljaju od članka do članka.

Za stabilan demokratski razvoj bilo bi blagotvorno stvoriti kvalitetan ustavni tekst, koji bi uklopio i ono što se sada regulira ustavnim zakonom o pravima nacionalnih zajednica ili manjina, čije je usvajanje bilo uvjetom međunarodnoga priznanja Hrvatske. Ipak, od toga je trenutno preče izgraditi racionalnu decentraliziranu javnu upravu i ozbiljnu sudbenu vlast.