Toga trenutka je sve što se događalo u kongresnoj dvorani hotela u Trakošćanu palo u drugi plan. A baš je generalov dolazak na završni dan skupa, njegova kratka i dobro pripremljena javna izjava bila nužnom nadopunom osnovne rasprave: tiče li se i koga sve ta zapovjedna odgovornost opisana u 7. članku, 3. stavku Statuta haškoga sudačkog stola?

Organizatori su sastavili vrhunsku međunarodnu pravničku ekipu. Leslie C. Green kanadski je pravnik koji je odmah dao do znanja da mu se spomenuti članak Statuta ne sviđa, da ima mnogo pravničkih i logičkih manjkavosti i da bi bilo nužno zamijeniti ga boljom i modernijom normom. Odmah nakon njega je Ruth Wedgwood s Yalea najavila: već prva praktična primjena propisa o zapovjednoj odgovornosti pokazala je manjak - gdje su civili s ovlastima komande na određenom području pod čijim se utjecajem i vojni stožeri nalaze u brojnim primjerima ovdašnjih ratovanja? Znači, zapovjedna se odgovornost širi i na nositelje nadležnosti političke vlasti, pa bi se i prvi civili uskoro mogli pojaviti optuženi za ratne zločine.

Zajednička poruka takvih izlaganja, čak i na način novinskoga krokija, znači: međunarodna zajednica ne miruje, dosegnuta zaštita od ratnih sukoba i u njima počinjenih ratnih zločina ne zadovoljava, ide se i dalje i nudi se jedan novi poredak u kojem će se politička volja za razaranjem, silovanjima, pljačkom, genocidom i etničkim čišćenjem jednako kažnjavati kao i zločin pod časničkim epoletama.

Zapravo, Trakošćan je logični nastavak jednog davnog posjeta, u vrijeme kad se osnivanje haškoga sudišta tek najavljivalo. Tada je skupinu pravnih eksperata u Zagrebu pohodio Aryeh Neier, jedan od vodećih američkih pravnika i u to vrijeme direktor Soroseva Otvorenog društva.

U dvosatnom govoru vrlo je jasno rekao: sud se osniva kako bi se pred njega izveli kreatori zla počinjenog u agresiji na Hrvatsku, ratu bivše savezne armije protiv samostalnih država nastalih raspadom Jugoslavije, međuetničkom sukobu u BiH na valu stvaranja velikih nacionalnih država na račun cijepanja jedne od sljednica, Bosne i Hercegovine. Sud, dakle poručuje tada Neier, osniva se da bi kaznio pojedince koji su u projektiranju zla vukli ključne poteze.

Oprezan, Neier je, pred zagrebačkim stručnjacima naveo primjer kako budući tužitelji već imaju snimke naredbodavnih razgovora Miloševića i Martića, Miloševića i Mladića, Miloševića i nekih iz tadašnjeg crnogorskog vlastelinstva. A već se tada znalo da satelitski snimci i ostala elektronika nije prikopčana samo na srpske, već i hrvatske telefone, pa je odmah bilo jasno da se znaju i sadržaji Tuđman-Bobanova razgovora i ostalih vođa hrvatskog naroda u BiH.

Kad danas istaknuti pravnici iz svijeta međunarodnih propisa dolaze da bi iz Trakosćana poslali poruku što se, nakon institucionalnog, mora dogoditi na normativnoj ravni kako bi zločin bio kažnjen i s nadom u njegovo iskorijenjenje odstranjen, onda to nije vikend-turizam tamo nekih profesora. Uostalom, kakve su im to dnevnice mogli i ponuditi ovdašnji organizatori, Hrvatski helsinški odbor i Hrvatski pravni centar?

Posebno kad oštra profesorica Wedgwood (kako se to kod nje može položiti ispit?) uljudno zamijeti da je pravnički gledano neprihvatljivo opovrgavanje presude Tihomiru Blaškiću. Jer, prije akcija kojima je on neposredno komandirao, isti je taktički obrazac primijenjen još nekoliko puta. I uvijek je to, pokazuje svoju upućenost gospođa Wedgwood, isti postupak: najprije ide vojska, onda teritorij preuzima policija, a nakon njih na osvojena područja hrupe paravojne formacije koje pljačkaju, ubijaju, čiste teren. U tim okolnostima se ne poduzima nikakva zaštita od djelovanja paravojske iako se već tada zna da će oni doći i da će počiniti to što su već ranije činili.

- Takva šablona gotovo da isključuje kompletan pravni režim 7. članka. Više tu nije dvojbeno je li vojni komandant znao, mogao znati što slijedi nakon vojne akcije, rekla je Ruth Wedgwood.

Ne sporeći dobru odvjetničku vjeru branitelja haških optuženika, pa čak ni konačnu dokaznu uvjerljivost tužiteljskih poteza, činjenica da su se stvari ipak odvijale jednoobrazno, da su iz Bosne kasnije primjenjivane i u strategiji oslobodilačkih akcija u Hrvatskoj (bez one mračne krajinske naredbe o egzodusu Srba, ali to je kaznena briga srpskih vojno-civilnih naredbodavaca) skromnom opaskom s jednoga stručnog skupa ipak je materijalizirana. Za to se zna i zna se tko je sve u ta vremena bio šefovima kriznih stožera i predstavnikom središnje državne vlasti na lokalnoj razini. A to je ono, dosadno pravničko, u nadogradnji zapovjedne odgovornosti odgovornošću nadležnih. Dakle, moćnih civila.

Kad su se na trakošćanskom pravničkom vikendu poćeli redati branitelji optuženika, od aktualnih do onih iz Drugog svjetskog rata, pa se tom društvu pridružili filozofskim aspektom zapovjedne odgovornosti profesori Puhovski i Padjen postalo je jasno da se problem širi. Sve do izbornih rezultata, do novinskih stranica i medijskih uređivačkih kolegija, do ukupnosti atmosfere u kojoj je Hrvatskoj proteklo razdoblje od 1991. do 1995. godine. Bolje argumentacije za početnu tezu o širenju zapovjedne odgovornosti i na civile nije se moglo smisliti.