Ne samo iz formalnih razloga, zbog procesa rekonstitucije Srbije, nego i zato što obavio ono što se od njega očekivalo. Uvjeren srpski nacionalist uklonio je birokrata koji je svoju velevlast gradio na mitovima velikosrpstva. Nevažno je to što je Milošević uhićen zbog lopovluka. Nevažno je i to što je jedino ta optužnica »mogla proći« u Srbiji, a ne optužnica za ratne zločine u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini... Sada su se stekli uvjeti za novo doba.

Vojislav Koštunica ga je navijestio kada je kasno poslijepodne u subotu objavio da »nijedan čovjek nije vrijedan građanskog sukoba i krvoprolića« i tako najavio uhićenje Slobodana Miloševića. Ta se njegova izjava paradoksalno može promatrati i u ozračju legende o francuskom kralju Henriku IV. Njega je pak kada je jahao na čelu hugenota, pred na vratima Pariza, presreo pariški biskup i ponudio predaju grada ako za uzvrat prijeđe na katoličanstvo. Henri od Navare, budući kralj, brzo je odlučio, i umjesto krvoprolića izabrao: »Pariz je vrijedan jedne mise«.

Ortodoksni nacionalist Koštunica nije u ulozi obraćenika. Njegova je politička velikosrpska ideja staromodna i nestaje pred pravim čovjekom nove moderne Srbije. To je Zoran Đinđić. On ravna zbivanjima, a Vojislavu je Koštunici ostala samo uloga dekorativnog odumiranja. Naslijedio je Miloševićev državni aparat iz kojeg nije mogao crpiti moć, uz uništeno gospodarstvo prepleteno mafijaškim poveznicama (međunarodnih) financijskih tokova. Pomogao je prekid međunarodne izolacije, ali sada su potrebni ljudi koji će znati upotrijebiti nove okolnosti i međunarodni novac.

Zoran Đinđić je unaprijed amortizirao odnose s Crnom Gorom. Prihvatio je i prije nego što je postao srbijanski premijer opredjeljenje crnogorskih lidera za referendum o neovisnosti. Kada do toga dođe, bez obzira na rezultat, vjerojatna su duboka raslojavanja u Crnoj Gori. Uspije li referendum, s barem 60 posto, nije nemoguć rasplet koji će biti obilježen sukobima. Od Đinđića se tada očekuje suradnja.

Međunarodna je zajednica formalno energično protiv raspada SRJ. Uistinu se ipak preispituju modeli. Testiranja s konstrukcijama Davida Owena o »srbijanskom izlasku na more« idu u prilog crnogorskom osamostaljenju. Sukobi s Albancima na jugu, oko Medveđe, pomogli su međunarodnoj reafirmaciji Srbije i stavljanju te države u ulogu konstruktivnog smiritelja u dijelu regije. Posebice je važno »združeno« djelovanje s Makedonijom. Ako su Albanci na srbijanskom jugu »upotrebljeni« za povratak Srbije u aktivan međunarodni život, u Makedoniji je napravljeno nešto drugo. S pomoću incidenata s albanskim ekstremistima upućena je specifična poruka makedonskoj vladi. Pojednostavljeno ona glasi: »Morate biti snošljiviji prema albanskoj zajednici i dati joj prava koja traže Albanci u Makedoniji«. Svim Albancima, na Kosovu, Albaniji i Makedoniji upućena je druga poruka - ostat će te živjeti u tri države u sklopu demokratski organiziranih društava pod stalnim monitoringom međunarodne zajednice.

Kakvo je u tom trenutku poželjno ponašanje Zorana Đinđića? On je od početka devedesetih svjestan interesa međunarodnih krugova » i u SAD (iako neslužbeno)« da se Srbija svede na etničke granice unutar sadašnje Srbije. On je pripravan raspraviti i prihvatiti vojvođansku autonomiju, spreman je za razgovore o Sandžaku, o Kosovu će prihvatiti nužno, jer je davno nagovijestio svoj stav - država Srbija mora s Albancima sklopiti povijesnu nagodbu. NATO je to olakšao. Još potkraj 1996. godine International Herald Tribune najavio je, tekstom Chrisa Hedgesa, da je »čovjek koji bi mogao zbaciti Miloševića« Đinđić. Njegov politički učitelj Dragoljub Mićunović opisao ga je kao osobu koju ne zanimaju moralna načela. Zapadni diplomati su ga tada doživjeli kao »čovjeka koji ih čini nervoznima«, jer su sumnjali da vjeruje u bilo što osim u vlast. Kada se razilazio s Mićunovićem, obrazlažući zašto prihvaća velikosrpski model u obračunu s Miloševićem, poslao je Mićunovića u crkvu - ako se želi zauzimati za moral! Đinđić je bio jasan - »ne možemo dobiti potporu naroda na gospodarskom programu i zato pokret gradimo na srpskom nacionalizmu. Tomu ne treba pridavati veliku važnost, poštovat ćemo Daytonski sporazum i nećemo uključivati srpski dio Bosne u Srbiju dok se tome protive naši zapadni prijatelji«. Njegova ideja iz 1996. godine o podjeli BiH (Spiegel) uz konstituiranje države za Muslimane čekat će na odobrenje(?).

»Konj na kojega bi se Zapad trebao kladiti sam ja«. Je li tu Đinđićevu ponudu Zapad prihvatio, sada je očito. Đinđić je u pobjedničkoj trci, iako to još nije pobjednički krug. Ostalo je još samo malo. S doktoratom sveučilišta u Konstanzi, nakon diplome beogradskog studija filozofije, učenik Jurgena Habermasa i doktorantskom tezom »Karl Marks i problem zasnivanja kritičke teorije društva« o sebi je sam svjedočio kao politički konzervativnom moderatoru nove Srbije. On je taj čovjek koji je na vratima Beograda prihvatio scenarij upravljanja krizom sa što manje »krvoprolića«. Njemu nije bilo potrebno prikupljati glasove s pomoću srbijanskih pučkih proroka kao što je to učinio Vojislav Koštunica. Sveučilišni profesor prava, krutih uvjerenja, kruta lica, nesposoban za šalu i politički uvjerljivu akrobatiku ostat će zapamćen samo po tome što je nestao zajedno s državom čiji je bio predsjednik, misleći jednu drugu, veliku srpsku državu. Hladnokrvni i promišljeni kancelar Srbije je budućnost svoje zemlje i dijela regije. Zapadnjačke ambicije osiguravaju mu solidnu budućnost.