Slobodna Dalmacija: 03. 04. 2001.

SKUPA SLOBINA GLAVA

Miloševiću je glava bila ucijenjena na pet milijuna dolara, ali je srbijanska vlada, od čega se Zoran Đinđić javno ograđuje, u političkoj trgovini sa SAD-om uspjela njezinu cijenu povisiti na 100 milijuna dolara. Zbog toga je, zapravo, držan u konfinaciji, jer bi mu se u protivnom dopustilo da pobjegne kao sinu Marku

Danko Plevnik

Napokon je arestiran živi simbol balkanskoga ratnog zla i inkarnacija velikosrpske agresije Slobodan Milošević. Mnogi su političari u svijetu, a posebice u Hrvatskoj, i ovaj put precijenili njegove moralne potencijale računavši da će on održati riječ i da živ neće otići iz vlastite kuće. Azem Vllasi je nedavno prokomentirao da je Milošević žrtvovao samoga sebe da bi ostao na vlasti.

Sada je iz istih razloga vlast žrtvovala njega. Glava mu je bila ucijenjena na pet milijuna dolara, ali je srbijanska vlada, od čega se Zoran Đinđić javno ograđuje, u političkoj trgovini sa SAD-om uspjela njezinu cijenu povisiti na 100 milijuna dolara. Zbog toga je, zapravo, držan u konfinaciji, jer bi mu se u protivnom dopustilo da pobjegne kao sinu Marku.

Smrtonosna karijera

Sve je to trebalo učiniti do 31. ožujka, a Milošević je pritvoren na "All Fools’ Day" (1. april). Mnogi su se u svijetu pravili budalama kada je on započinjao ratove u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Kosovu, ali je i on mnoge pravio budalama. Međunarodna zajednica za njegov belicistički razvoj snosi također veliku odgovornost, da se ne spominje i uloga globalnog igrača na Balkanu, SAD-a, koji ga je nakon Vukovara i Srebrenice u Daytonu dočekao s "Welcome Mr. President", a tek poslije odbijanja sporazuma u Parizu zavapio "arrest him", optužujući ga za ratne zločine samo na Kosovu.

To su razlozi zbog čega je trebalo toliko dugo vremena za njegovu detronizaciju, jer je on bio persona grata dok se uklapao u ostvarenje američkih geostrateških interesa, a kada je povjerovao da može izvan onoga što mu se geopolitički dopuštalo, srušen je iznenađujuće brzo za razliku od njegova bagdadskog parnjaka. Njegov ratni projekt — Republika Srpska — ostaje i dalje kamen temeljac mira u Bosni, što će reći da Milošević nije bio samo izopačeni staljinistički diktator već i instrument srbijanske i međunarodne politike.

Svoj je smrtonosni karijerizam i započeo kao sredstvo unutarsrbijanskog interesa, a iz istih je razloga okončao svoju patološku političku karijeru. Tada je trebao za rat, sada treba za razvoj. Do jučer je bio zaslužan za sve, od sutra će biti odgovoran za sve. Nije bilo veće peripetije da ga se iščupa iz dnevnog boravka, ne bi trebalo biti većih teškoća da ga se izruči Haagu. Ali to neće ići bez nove financijske injekcije, budući da su se nove vlasti u SRJ i Srbiji pokazale kao ekonomski misleće. Milošević je izveden pred istražnog suca ponajprije kao gospodarski kriminalac, radi zloporabe položaja, korupcije i financijskih delikata.

Svakako da bi suđenje Miloševiću u Beogradu radi zločina rata i zločina protiv čovječnosti vodilo k radikalnom revizionizmu srbijanske povijesti proteklih deset godina, na što ova vlada s figom Republike Srpske u džepu još očito nije spremna. To bi, nacionalistički kazano, bila izdaja pa je politički oportunije da ga u Haagu izda međunarodna zajednica. Koštunica i Đinđić su svojedobno prekoravali Miloševića zbog "izdaje" srpskih interesa u Daytonu!

Njemu se u Beogradu ne može suditi radi ratnih zločina, već radi ratnih poraza. Rekonstruiranje ratnih planova i ideologija bilo bi direktno kompromitirajuće za dobar dio vodećih prevratnika. Zato će njima biti u interesu ne da se suđenje Miloševiću pretvori u unutarsrbijansku krizu povijesne odgovornosti, nego da se ono internacionalizira i na taj način viktimiziraju njegovi međunarodni kolaborateri.

To pak ne bi odgovaralo međunarodnoj zajednici, premda se službeni Haag kune da će se Miloševiću još do kraja godine suditi na njegovu tribunalu. Živi Milošević još će dugo potresati domaću i internacionalnu političku scenu, pa će ostati obilježen kao izdajica, jer se nije ubio i srbijanski narod mitski izbavio od sindroma kolektivne krivnje.

Milošević je kao režiser Gazimestana, mitinga na ušću Save, antibirokratskih defilea, jogurt-revolucija, državnih udara, gušenja svih vrsta javnih sloboda, ratnih operacija, razaranja sela i gradova, koncentracijskih logora, preseljenja stanovništva, etničkog čišćenja i masovnih likvidacija, na koncu ostao bez kolona svojih egzaltiranih statista. Jedino je glumac Bata Živojinović, među dvjestotinjak fanova, mogao povjerovati da se sve to u prošlosti događalo spontano i po volji naroda i da se od vlasti nerežiranim prosvjedom u Miloševićevu korist situacija može izmijeniti. Jer je istina samo tamo gdje se "događa" narod.

Milošević je i sam povjerovao u svoje laži i istinski očekivao da će ga na Dedinju braniti bar sto tisuća građana, čime bi po svojoj "doktrini događanja" bio amnestiran. Huškana masa se nekada identificirala s Miloševićem dok joj je on služio kao znak superiornosti, ali danas, kada je postao zaštitni znak Haaga, izgubio je svaku demagošku privlačnost.

Pala barijera

Vojsci Jugoslavije lakše se odreći Miloševića nego ponovno remetiti teškom mukom uspostavljeni hijerarhijski poredak. I generali se moraju uklopiti u općenacionalne interese u kojima ni najzločinačkiji pojedinac nije važniji od budućnosti naroda i države.Zatvaranje Miloševića jedini je događaj koji je prouzročio regionalnu političku jednoglasnost. Svi su susjedi Srbije doživjeli njegovo stavljanje pod ključ kao godinama odgađanu zadovoljštinu. Psihološka barijera za hvatanje i izručivanje Haaškom sudu Karadžića, Mladića, Šljivančanina i ostale galerije ratnih zločinaca je time nestala. Milijunske žrtve njegovim ratovima pogođenih zemalja i međunarodna pravda više ne bi trebali biti u koliziji.