Već nakon sto dana, kako je poslije uobičajenih natezanja donesen državni proračun za 2001. počela je nova, tiha, ali vrlo znakovita preraspodjela imovine i nacionalnog dohotka u Hrvatskoj. S prve, sve probitačnije strane, povećava se udjel stranih investitora i vlasnika u hrvatskoj imovini i stvaranju bruto-proizvoda, a s druge socijalno opterećenje koje na svoja sve krhkija pleća preuzima hrvatska vlast.

Istodobno se s one prve strane bezobzirno smanjuju troškovi stranoga kapitala u Hrvatskoj, a s druge - mimo tobože tvrdog okvira državnog proračuna - povećavaju životni troškovi hrvatskih građana. Tako je najprije hrvatska država posegnula za parafiskalnim nametom, u obliku ekstra-trošarina od 40 lipa po litri benzina radi dodatnog financiranja posustale cestogradnje, da bi zatim iz tvrtke pred privatizacijom, Ine, krenuo novi podjednako tihi val poskupljenja, i sve to bila začinjeno povišicama telekomunikacijskih i poštanskih usluga, kako bi se s jedne strane zadovoljili interesi novih stranih suvlasnika, a s druge rastuće socijalne obveze hrvatske države.

No, unatoč tim sirovim pomjeranjima cijena, gotovo je nikakva vjerojatnost da sve skonča nekom jačom inflacijom. Ne samo da je novčana masa pod čvrstim nadzorom HNB-a, a osobito MMF-a, i ne samo da eksplozija kredita nije moguća u sustavu koji je pod gotovo 90-postotnim nadzorom stranih banaka, nego je i Vladin interes da u skučenim okolnostima proizvede makar simboličnu preraspodjelu u korist investicija. Inflacije u Hrvatskoj, dakle, neće biti, jer je interes stranog kapitala u Hrvatskoj da ona ostane ispod granice godišnjeg rasta od pet posto, kako bi se mogla održati i politika precijenjenog tečaja kune, a sve to na štetu, prema procjenama MMF-a, previsokih plaća.