Mnogo je onih koji su zadovoljni (dugo očekivanom) viješću da je bivši predsjednik SR Jugoslavije Slobodan Milošević, danas mnogo poznatiji kako optuženik Međunarodnog suda za ratne zločine, napokon iza brave. Mediji su krcati izjavama u kojima predsjednici, premijeri, ministri, diplomatski predstavnici... izražavaju zadovoljstvo uhićenjem, iako samim uhićenjem slučaj Milošević nije zaključen. Njegov glavni akter je, naime, prevalio tek prvu stepenicu na putu do pritvora Haaškoga suda, jer ga vlasti u Beogradu nisu ni uhitile temeljem haaške tjeralice, nego iz posve drukčijih razloga. U cijeloj priči, tj. u najnovijoj njezinoj epizodi, najzanimljivije je to, što se ne zabrinjava nitko od onih koji su pozvani reagirati na tu odluku vlasti u Beogradu. Umjesto toga, uhićenje se pozdravlja kao »značajan korak«, a očitovanja Haaškoga suda govore da će čelni ljudi te institucije biti zadovoljni, ako se Milošević nađe u Haagu do kraja godine. Objašnjenje - koje se najčešće podrazumijeva, ali se ponekad iznosi i eksplicitno - da se na taj način štite započeti demokratski procesi u SR Jugoslaviji - podržava i zapadni tisak, pa tako njemački »Welt am Sonntag«, ocijenivši pozitivno namjeru Beograda da Miloševiću sudi najprije u zemlji, naglašava da »mlada demokracija zaslužuje takav kredit«.

Međunarodni sud - čiji se suci i tužitelji godinama trude dokazati da je njihovo djelovanje izvan domašaja politike - sada djelom pokazuje da je i te kako osjetljiv na političke posljedice koje mogu imati njegove odluke. Da je tako, nismo doznali tek na slučaju Milošević. Međunarodni sud godinama tolerira (tj. ne zahtijeva od vlasti u Republici Srpskoj da nešto poduzme) činjenicu da Radovan Karadžić i (makar povremeno) Ratko Mladić žive u istočnoj Bosni, iako je optužnica protiv njih podignuta u Haagu još prije pet godina. Razlog je identičan ovome zbog koga se ne inzistira na hitnom izručenju Slobodana Miloševića: razumijevanje za probleme, želje i potrebe vlasti na čijem su tlu haaški optuženici. Pritom je u Republici Srpskoj kredit namijenjen mladoj demokraciji koristio Milorad Dodik, političar koji će biti upamćen po tome što je pridonio rušenju SDS-a, ali i po tome što je osigurao da se SDS-ove »tekovine« očuvaju do današnjega dana. U Beogradu taj kredit koristi Vojislav Koštunica, političar koji ne priznaje ni Haaški sud niti optužnicu koja je na tome sudu podignuta protiv Slobodana Miloševića.

Miloševićevo uhićenje može biti - makar neko vrijeme - i prava smetnja zadovoljenju kakve-takve pravde. Moguće je, naime, da će zadovoljstvo zbog Miloševićeva uhićenja potisnuti još dublje u zaborav likove poput Veselina Šljivančanina, Mile Mrkšića i Milana Martića, pa i tandema Karadžić-Mladić. Doduše, glavna haaška tužiteljica Carla del Ponte ovih je dana nekoliko puta spomenula uhićenje osoba optuženih za ratne zločine, predbacivala je NATO-u, čije su snage raspoređene u BiH u sklopu SFOR-a, što nije bio učinkovitiji u tom smislu, tražila od međunarodne zajednice pomoć... Zasad, međutim, nema jasnih odgovora na te kritike i apele. (Ivan Šabić)