Unatoč nedavnom smirivanju borba stanje u Makedoniji se komplicira. Iz mnogo razloga je čudno da se ovo nije dogodilo ranije. Za razliku od Bosne gdje su Muslimani, Srbi i Hrvati živjeli i radili zajedno, čak se međusobno i ženili, makedonski Slaveni i Albanci oduvijek su živjeli odvojeno, s nelagodom. Albanci, koji čine oko trećinu pučanstva države, zlostavljani su na najrazličitije načine (stopa nezaposlenosti je zapanjujućih 60 posto, dvaput više od one Slavena; vojska i visoki položaji u redarstvu zauzeti su isključivo za Slavene; dostupnost obrazovanju sasvim je nejednaka za dvije etničke skupine). Većina Slavena govori o Albancima sasvim rasistički. Albanska uključenost u zločine i krijumčarenje droge ne pomaže slici o zemlji. Drugim riječima, kada se zapali, ova bačva baruta prepuna je goriva koje osigurava dugotrajno gorenje vatre.

Piromani su u ovom slučaju Albanci s Kosova koji svoju makedonsku braću opskrbljuju oružjem i potporom za odcjepljenje. No stanje za kosovske gerilce u posljednje je vrijeme loše. Bili su prisiljeni otići u Makedoniju jer ne mogu djelovati s Kosova, koje je sada područje NATO-va djelovanja. Još je veća tragedija za njih bio pad Slobodana Miloševića. Sve dok je Slobo bio na vlasti u Beogradu, neovisnost za Kosovo djelovala je kao vjerojatan, čak i neizbježan razvoj stanja. No kad ga je zamijenio ustavni, Zapadu sklon režim, sve se promijenilo. Sada je glavni cilj Zapada u ovom području poduprijeti krhku demokraciju u Jugoslaviji. Neovisnost Kosova može pričekati. No izgleda da neki Kosovari ne mogu.

Nema sumnje da snage NATO-a mogu ugušiti pobunu u Makedoniji. Kratkoročno bi to trebale i učiniti kako bi spriječile da nasilje ohrabri pobunjenike i oslabi makedonsku vladu.

No NATO se mora zapitati koji su njegovi dugoročniji politički ciljevi? Kao i predvodnici Otomanskog Carstva i Habsburgovci prije njega, NATO je sada dominantna sila na Balkanu. Slično kao i ti imperiji, NATO čuva mir među nesložnim nacionalnostima. No u tom je procesu NATO postao osnovna prepreka koja stoji na putu nacionalnih aspiracija gotovo cjelokupnoga stanovništva. U Bosni Srbi i Hrvati žele postati slobodni od ujedinjene bosanske države, no to ne mogu postići zbog NATO-a. Kosovari žele neovisnost, no to ne mogu učiniti zbog NATO-a. (Kosovski Srbi također su željeli samoupravu, no taj je problem uglavnom riješen etničkim čišćenjem; 200.000 ih je otišlo u Jugoslaviju od početka okupacije NATO-a). Makedonski Albanci sada bi mogli početi smatrati NATO preprekom do željene veće slobode.

Naravno, NATO sam sebe vidi ne kao imperijalnu silu, nego kao skrbnika koji pomaže svojim štićenicima sve dok oni ne postanu demokratični, kapitalisti i ljubitelji mira. Ovi bi atributi jednoga dana zaista mogli postati cijenjeni na Balkanu, no moglo bi potrajati. U međuvremenu, pomaže li NATO stanju tako što čuva fikciju o višeetničkim državama? Novija povijest Balkana - pa i većeg dijela Europe - tužna je, no jasna: višeetničke države raspale su se kao posljedica civilnog rata. Etnički homogene države češće su živjele u miru jedna s drugom. Zbog čega ne pomoći stvaranju uređenja koje bi, uz odricanje ideala religiozne i etničke koegzistencije, zapravo održavalo mir?

Osim toga, čvrsto se držeći starih granica koje malo ljudi koji žive unutar njih podupire, NATO ljudima sprječava ostvarenje političkih aspiracija što je neobično za savez koji promicanje demokracije smatra jednim od svojih ciljeva. A i u slučaju da je on poželjan, je li izvediv? U vrijeme nacionalizma niti jedan imperijalistički mandat - bez obzira koliko benigan - ne može potrajati dugo. Ljudi uskoro shvaćaju da preferiraju vlastitu vladu, bez obzira na to koliko loša ona bila, u odnosu na stranu upravu, ma koliko ona bila dobra.

Albanska enklava u Makedoniji mogla bi bez problema biti odvojena i postati samostalnim entitetom. U tom slučaju, ako Albanci Kosova i Makedonije žele ostati odvojeni ili se, pak, ponovno udružiti, radi se o isključivo njihovoj odluci. Ako se bosanski Srbi žele pripojiti Beogradu, sretno im. Ako Hrvati iz Bosne žele učiniti isto sa Zagrebom, mazel tov. Sve dok se ovo čini pomoću pregovora i u miru, što nas se tiče brojka novonastalih državica? Sve što nam je potrebno jest nekoliko novih stolica pri UN-u.

Naravno, snage NATO-a morat će ostati još neko vrijeme kako bi održavale mir. Kriza ne bi trebala stvoriti novi krug pitanja glede američkih interesa u regiji ili glede američke 'strategije izlaska'. Tijekom protekle tri godine naša je uključenost u misijama na Balkanu stvorila određene interese (iako bi u vanjskoj politici trebalo obično biti obrnuto). NATO je sada ponajprije organizacija za održavanje reda i mira na Balkanu te za rekonstrukciju istog. Poanta nije u tome da treba otići. Već u tome da treba strategiju, piše Fareed Zakaria.