Je li profesionaliziranje vojske u Hrvatskoj pretežno demokratska ili pretežno antidemokratska mjera? Potpisanom novinaru to se pitanje čini ključnijim od svih koja su dosad postavljena glede najavljenoga potpunog profesionaliziranja hrvatskih Oružanih snaga od Nove 2001. godine. A to se zasad prešućuje, iako bi bilo logično da se baš taj aspekt pretrese u zemlji koja niti je velika, niti ima dugu demokratsku tradiciju. Osim toga, ta se odluka izvodi iz uklapanja Hrvatske u Sjevernoatlantski pakt - a da ni o toj ipak dugoročnoj strateškoj odluci nije bilo zapravo nikakve demokratske rasprave. A riječ je o odluci koja presudno određuje ne samo strategiju narodne obrane i sigurnosti, nego može bitno utjecati na razvitak i tokove demokracije u Hrvatskoj, što i vladini i oporbeni političari prešućuju kao da im je to zadnja briga (a možda i jest). Sva ostala pitanja ipak su drugorazredna. Ako samostalnost Hrvatske nije svrha sama sebi, ako ta samostalnost nije sredstvo moći i bogaćenja neke uske skupine (političke, mafijaške, biznismenske, ili kombinirane), nego je samostalnost sredstvo da svaki građanin ili barem golema većina žive bolje, zadovoljnije i sigurnije - onda o tome treba da ovisi i koncepcija nacionalne sigurnosti. U protivnome demokracija (kao i svaki drugi sustav - to smo barem vidjeli) može poslužiti kao dobar okvir za pljačkanje nacionalnog bogatstva, za izrabljivanje, za tlačenje - a u takvom okviru su oružane Snage, kao dio aparata prisile, jamstvo da će vlast moći činiti što hoće. Ne govorimo (samo) o primjerima iz Afrike, Latinske Amerike, odnosno iz dijelova Evrope u 20. stoljeću. Dovoljan razlog za postavljanje ovog pitanja je Hrvatska. Kada bi naznake o povezanosti dijela Oružanih snaga s politikom, organiziranim kriminalom, odnosno zločinima protiv čovječnosti u devedesetim godinama prošlog stoljeća bile samo novinarska konstrukcija - i to bi bilo dovoljno da se barem ozbiljno razmišlja. Nekmoli kada se posred Zagreba u mafijaškim obračunima koristi oružje nabavljeno za obranu Hrvatske i plaćeno novcem poreznih obveznika. Koliko su u to upleteni profesionalni pripadnici Oružanih snaga, a koliko je u ratne zločine poslije uspješnih i nužnih operacija oslobađanja bio upleten ročni odnosno domobranski sastav Oružanih snaga - nije nevažno. U raspravi o nastavku profesionalizacije Oružanih snaga važno je, dakle, razmisliti koji je sustav jeftiniji, koji je komotniji, ali ključno je uvidjeti koji je sustav djelotvorniji. Ne samo akciono, tj. koji sustav uz manje eventuahiih ljudskih žrtava, manje novca i manje truda osigurava bolju obranu nacionalnog teritorija od izvanjskih prijetnji, nego i svrhovito, tj. kakav sustav jamči da tako obranjena Hrvatska bude demokratskija i uopće ugodnija svojim stanovnicima, koji bi morali biti ne samo primaran nego i jedini razlog obrane.

Na žalost, teorija ne nudi jednoznačan odgovor na tako postavljeno pitanje. Profesionalni aparat može biti efikasniji, pa i na razmjerno dulju stazu, ali može postati sredstvo ugnjetavanja vlastitog naroda i u civiliziranim i ne baš malim zemljama (dovoljno se sjetiti zločina vojnih hunti u Čileu i Argentini, ili nešto ranije u Grčkoj). Čak i velike imperije, u pogodnim uvjetima, može upropastiti i rastočiti potpuna profesionalizacija oružanih snaga (Rimsko Carstvo). Teorija o naoružanom narodu i teza o ročnoj vojsci kao demokratskoj kočnici i kontroli krajnje samovolje nije se baš dokazala u praksi (ne samo s Jugoslavenskom narodnom armijom i Teritorijalnom obranom - ali to je za nas najsvježiji i najeklatantniji primjer zloporaba i zločina mogućih u sustavu oružanih snaga temeljenih na ročnom odnosno pričuvnom sastavu). Profesionalizacija sada jest trend. Pa i u našem okružju, gdje je odluku o ukidanju vojnog roka donio i najveći i najmoćniji susjed - Italija (što namjerno prešućuju protivnici profesionalizacije).

Pobornici nas tješe da će se Hrvatska naći uklopljena u širok i u biti demokratski sustav kolektivne sigurnosti, kojemu je okosnica Sjevernoatlantski pakt, a on se pak oslanja o demokratsku tradiciju Sjedinjenih Država, gdje je i nesumnjiv ratni heroj general Patton kažnjen i izložen prijeziru jer je pljusnuo vojnika koga je smatrao dezerterom.

Rušenje talijanskoga putničkog mlažnjaka ''nad Usticom u nikad razjašnjenoj NATO-voj akciji, nekažnjeno ubijanje civila za NATO-vih vježbi, školovanje sadističkih mučitelja u vrhunskim vojnim školama za savezničke kadrove (npr Escuela de las Americas u Panami, rasadnik latinskoameričkih pučista i vojnih narkomafijaša), pa napokon i činjenica da na West Pointu može uspješno diplomirati neuravnotežen pojedinac sklon oružanom obračunu s civilkom - morali bi barem natjerati na razmišljanje. Da je Hrvatska demokracija u punom smislu te riječi - o tome bi se demokratski raspravljalo, a ne bi odluke prolazile u skladu s krilaticom "Zna se" (koja ne pripada nekoj stranci, nego nekom mentalitetu, dovoljno autoritarnome da se gnuša i skepse i rasprave). Tko je odlučio da će Hrvatska u NATO? Tuđman? Račan? Sabor? Na temelju koje rasprave?

Posrijedi su odluke koje se tiču svih građana i svakog građanina, Red bi bio ako hoćemo biti demokracijom - da građani budu barem temeljito upoznati sa svim bitnim eventuahiim posljedicama i ako se ide u NATO (kao Italija ili Madžarska) i ako se u nj ne ide (kao Austrija, ili Irska, ili Švedska), i ako se vojska profesionalizira do kraja (jer već jest znatno profesionalizirana, svugdje), i ako se to ne učini. Tek tada bi Sabor imao ne samo punu ustavnu, nego i punu moralnu ovlast odlučiti. Ali tako bi bilo tek u demokraciji.