Nakon što je balkanski krvnik Slobodan Milošević stavljen iza beogradskih rešetaka (makar i zbog kriminala, a ne zbog zločina nad Hrvatima i ostalim susjedima), Hrvatima je, misle valjda u Haagu, samim time uštrcana dovoljna doza emulzije kojom su psihološko-politički anestetizirani u svome mogućem razočaranju i bijesu prema djelovanju tog Sudišta: progon Miloševića je počeo, pa sada, radi ravnoteže, opet se možemo posvetiti Hrvatskoj.

Slično se dogodilo i krajem prošle godine. Tada je počeo progon hrvatskih časnika zbog slučaja Gospić. Ogorčenu hrvatsku javnost trebao je umiriti žurni i istodobni posjet haaških istražitelja mjestu srpskog zločina u Škabrnji. Na farizejski se način demonstrirala tada navodna haaška pravda. Sva dokumentacija o srpskom zločinu u Škabrnji je davno prije toga nuđena i slana u Haag, no nije bilo optužnica za taj zločin, kao što uostalom nisu podignute ni poslije njihova prošlogodišnjeg posjeta.

Kada je zbog progona generala Mirka Norca pola Hrvatske bilo na nogama i prijetila ozbiljna opasnost destabilizacije čitave zemlje, pretjerana "ljubav" Haaga prema Hrvatskoj morala se zanijekati i neutralizirati pritiskom na Srbiju da uhapsi Slobodana Miloševića, pa makar i zbog muljanja s novcem kako bi ta srbijanska predstava poslužila za osiguranje povoljnije političke klime u Hrvatskoj za daljnje minuciozno istraživanje Oluje.

Pa se istražuje trenutačno na šibenskom području, saslušavaju se policajci koji nešto, kao, znaju, a doznaje se, isto tako, da je zadarskim policajcima, koji su u vrijeme oslobađanja bili na važnim dužnostima u zadarskom zaleđu, iz MUP-a naređeno da sastave sad izvješća o svemu što su vidjeli i čuli tada. Komu će takva izvješća poslužiti, ni njima samima nije rečeno.