ZAGREB, 5. travnja – Nakon duljeg razdoblja u kojem je nezaposlenost u Hrvatskoj osjetno rasla, u ožujku je zabilježeno blago smanjenje broja nezaposlenih. Potkraj toga mjeseca u Hrvatskom je zavodu za zapošljavanje evidentirano 388.747 nezaposlenih, ili – 114 osoba manje nego u veljači. No u odnosu prema lanjskom ožujku, taj je broj veći za 31.000 osoba ili 8,7 posto.

Prema tim smo brojkama već pomalo rekorderi među zemljama u tranziciji, ali i tragičari, ako je riječ o usporedbi sa zemljama članicama Europske unije i prosjekom nezaposlenosti među njima. Stopa nezaposlenosti u EU kreće se, naime, oko devet posto, kazao je ovih dana na okruglome stolu na temu hrvatske strategije zapošljavanja glavni tajnik europske konfederacije sindikata Emilio Gabaglio, a tamo gdje dosiže 15 posto smatraju je velikim problemom.

Problem, pritom, nije samo nedostatak radnih mjesta, nego i činjenica da se oblici rada mijenjaju, istaknuto je na okruglome stolu, pri čemu je taj dio gotovo napisan za Hrvatsku. U mnogobrojnim studijama o razlozima visoke nezaposlenosti u Hrvatskoj upravo se zastarjelost radnih procesa i neprilagođenost radne snage novim tehnologijama ističe kao jedan od značajnijih problema. Uz nemogućnost prilagođivanja, Europa hrvatsku radnu snagu smatra skupom, što je kao svoj stav prihvatila i hrvatska Vlada, nastojeći smanjiti troškove, kako bismo barem po tome, postali zanimljiviji stranim ulagačima. No, činjenica je da to nije jedina prepreka koju oni vide na hrvatskom tržištu radne snage, a naš je problem što dosad nismo uspjeli postaviti precizniju i sveobuhvatniju dijagnozu: je li to prevelika zaštita radnika od otkaza, premala prostorna pokretljivost nezaposlenih, prevelika birokracija i sporost administracije, ili nešto četvrto? Sve to, ako je suditi prema činjenici da se sve češće otvaraju supermarketi, nije prepreka za trgovinu ili slične uslužne djelatnosti, ali je odziv poslodavaca u proizvodnim djelatnostima i dalje gotovo nikakav. Očito, treba im ponuditi i nešto više.

Gabaglio put do rješenja vidi »u sveobuhvatnom naporu svih socijalnih partnera«, pri čemu Vlada ima glavnu ulogu, odnosno ulogu onoga tko bi trebao osigurati zakonske okvire i ponuditi kvalitetne programe poticaja zapošljavanja. Istodobno bi sindikati, kako se može iščitati iz razgovora prije i nakon okrugloga stola, trebali popustiti pred činjenicom da nas očekuju ključne reforme u kojima će biti novih otpuštanja i pristati na socijalni mir, kako bi Vlada imala predah i prigodu za osmišljavanje novih programa koji će riješiti taj problem.

Nešto od tog programa predstavljeno je ovih dana, u sklopu rasprava o stanju na područjima posebne državne skrbi, ili o restrukturiranju javnih poduzeća, s kojima Vlada pokreće investicijski ciklus.

Od svih dosad najavljenih rješenja iz Vladina programa jedino koje bi sigurno moglo pokazati rezultate je ono prema kojem bi Hrvatski zavod za zapošljavanje trebao izgubiti monopol posredovanja pri zapošljavanju. To bi moglo stvoriti prigodu da se počnu stvarati i lokalne burze na kojima bi to posredovanje moglo imati više smisla.

Dobar je potez i najava da bi u sklopu Zavoda za zapošljavanje ponovno mogle krenuti i mjere poticaja zapošljavanja, osobito kad je riječ o područjima posebne državne skrbi. Značajna su predviđanja da bi sa nezaposlenima, uz ostale stručnjake, trebali raditi i timovi psihologa. Osim što može pomoći lakšem otkrivanju »skrivenih« potencijala pojedinca i pridonijeti tome da nečiji hobi ili dugogodišnji afinitet postane osnovom za traženje stalnoga posla, bez obzira na školsku spremu, takvi bi programi obvezno morali uključiti i savjetovanja u slučajevima u kojima je nezaposlenost izazvala zdravstvene tegobe nezaposlenog ili ugrozila stabilnost njegove obitelji.

Upravo to moglo bi ublažiti veće socijalne probleme nakon što zažive druge najavljene mjere, među kojima je i namjera da se evidentiraju stvarno nezaposleni, a svi oni koji imaju nekakav povremeni posao ili rade na crno brišu s evidencije nezaposlenih. Takvih bi problema moglo biti ostvari li se najava Ministarstva rada i socijalne skrbi da bi se uskoro iz evidencije nezaposlenih brisale osobe koje odbiju ponuđeni posao, posebno u krugu 50 kilometara, ili osobe za koje se utvrdi da su primale honorare. Možemo se, naime, složiti s tim da su u Zavodu za zapošljavanje prijavljeni i oni koji stvarno ne traže posao, jer rade povremeno ili stalno, ali na crno.

Mjereno metodama Međunarodne organizacije rada (prema kojima se oni koji povremeno rade ne računaju u nezaposlene), 1998. godine procjenjivalo se da je stvarna stopa nezaposlenosti oko deset posto. Registrirana nezaposlenost potkraj 1997. godine kretala se oko 15,6 posto, iz čega stručnjaci izvode zaključak kako bi se stvarna nezaposlenost u Hrvatskoj danas mogla kretati između 15 i 16 posto. No isto je tako činjenica da je mnogo više onih koji su prisiljeni pristati na ucjene poslodavaca, kako bi prehranili obitelj. Teško je, naime, povjerovati da među nezaposlenima prevladavaju oni koji rade i primaju velike honorare, ali sami ne žele da ih poslodavac prijavi, kako bi izbjegli plaćanje doprinosa. (R.I.)