General Ante Roso doista je 4. siječnja 1995. na memorandumu Glavnog stožera Hrvatske vojske poslao pismo Miroslavu Tuđmanu, predstojniku HIS-a, u kojemu mu preporučuje Martyja Cappiaua, belgijsko-hrvatskog državljanina koji je postao naglo poznat nakon što je 22. ožujka ove godine u središtu Zagreba pucao na Vjeku Sliška. Sliškovog ubojicu general Roso preporučuje Tuđmanu za rad u HIS-u. Taj dopis nalazi se u sudskom spisu Županijskog suda u Osijeku, na stranicama 83 i 84, vezanom uz ubojstvo Ratka Zrna, člana Paraginog HSP-a 1861, koje je Cappiau počinio u Čepinu, nedaleko od Osijeka, 21. prosinca 1996.

U dopisu naslovljenom "Predmet: preporuka" (službeno uvedenom pod oznakom "KLASA 119-01/95-02/14; Ur. br. 512-0612/95-OR) Roso Tuđmanu piše sljedeće: "Gospodin Marty Cappiau rođen 20. svibnja 1969. u Bruxellesu - Belgija, od oca Michel Cappiau (belgijski državljanin) i majke Janetie Doherty (engleska državljanka) priključio se u redove Hrvatske vojske 1991. godine. Prije dolaska u Republiku Hrvatsku završio je osnovnu školu u Belgiji, srednju školu u Velikoj Britaniji, te vojne škole u sastavu ‘Royal Air Force', gdje je diplomirao sa specijalizacijom engleske i francuske književnosti, te političkih nauka."

U preporuci Miroslavu Tuđmanu, Roso o Cappiauu dalje piše sljedeće: "Završetkom navedenog studija obnašao je niz odgovornih dužnosti u raznim civilnim poduzećima diljem Europe. U 21. godini života služio je vojsku u Belgiji, gdje je diplomirao u časničkoj školi - specijalizacija: topništvo. Pri tome služio je u belgijsko-američkoj bazi u Njemačkoj klasično i nuklearno topništvo 203 mm."

Roso potom navodi zasluge Cappiaua za rata u Hrvatskoj: "Početkom agresije na RH dragovoljno je pristupio u redove Hrvatske vojske u srpnju 1991. Raspoređden je u specijalni Bataljun u Kumrovec, te se od samog početka osnivanja bojne ‘Zrinski' nalazi u njenom sastavu. U navedenom sastavu počeo je djelovati kao vojnik te nakon uspješnog obavljanja postavljenih zadataka preuzima dužnost zapovjednika borbene sekcije te zapovjedništvo sekcije topništva."

Taj vrlo neobičan životopis, krcat kontradiktornim i teško spojivim podacima, Roso završava otvorenom preporukom i na kraju svojega pisma Miroslavu Tuđmanu, predstojniku HIS-a, zaključuje: "Poznavanjem stranih jezika (francuski i engleski: tečno, njemački i hrvatski: djelomično) te održavanjem brojnih kontakta u inozemstvu smatram da bi gospodin Marty Cappiau bio od izuzetne koristi i interesa kao djelatnik Vaše službe."

Zašto Roso danas tvrdi da Tuđmanu nikada nije napisao preporuku za Cappiaua, sada kad je Belgijanac ubio Sliška, to zna vjerojatno samo on. No, citirani dokument nalazi se u spisu Županijskog suda u Osijeku, a s obzirom na broj pod kojim je uveden u Glavnom stožeru Hrvatske vojske, vjerojatno ga nije teško ni ondje pronaći. No, Rosina preporuka nije jedini dokument koji povezuje Sliškovog ubojicu s umirovljenim hrvatskim generalom i s nekadašnjim predstojnikom HIS-a. Feral raspolaže i kopijom dokumenta što ga je Ante Roso poslao Miroslavu Tuđmanu u HIS iz Ministarstva obrane Hrvatske Republike Herceg Bosne, iz Glavnog stožera HVO-a, 18. lipnja 1994., tražeći od njega da primi Cappiaua i još dvojicu pukovnika - stanovitog Roberta Goffa i Rodolfa Barrija Saavedru. "Navedeni časnicu su pripadnici glavnog stožera, s odgovornošću za planiranje, obavještajne poslove i posebne zadatke sa BiH", piše Roso Miroslavu Tuđmanu i nastavlja: "Stoga molim primite gospodu časnike, u moje ime, kako biste mogli razgovarati o mogućnostima koordinacije navedenih poslova i zadataka, između mojeg Stožera i vašeg ureda." Ovaj dokument ne samo da potvrđuje kako je Roso još jednom Cappiaua preporučivao Miroslavu Tuđmanu, nego govori i o koordiniranim aktivnostima HIS-a i Glavnog stožera HVO-a u obavIjanju "posebnih zadataka" u Bosni i Hercegovini. Dokument je kompromitantan i za Miroslava Tuđmana, jer će u sklopu istrage o hrvatskom sudjelovanju u ratu u Bosni i Hercegovini, vjerojatno biti jedan od dokaza isprepletenih veza i zajedničkih akcija Zagreba i Mostara u hrvatsko-bošnjačkom ratu.

Ministar obrane Jozo Radoš, čini se, olako je i brzopleto izjavio Jutarnjem listu 27. ožujka kako istraga u MORH-u nije našla vezu izmedu časnika i mafije. Na pitanje novinara ima li spoznaja o povezanosti generala Skendera i Filipovića s Cappiauom, Radoš odgovara: "Nemam spoznaja, ali vjerojatnoje da su postojale personalne relacije. U to nema nikakve sumnje. Tko ima kakvu ulogu u kriminalnim radnjama - ja ne znam. Takvu evidenciju Ministarstvo obrane nema."

No Feral je u posjedu dokumenata koji jasno govore o povezanosti spomenutih generala s Cappiauom, i to ne o "personalnim" vezama, o kojima govori Radoš, nego o službenim, institucionalnim. Tako će načelnik Stožera, general bojnik Zvonimir Skender, 7. listopada 1997. pod oznakom "obrana, vojna tajna, povjerljivo", uredno uvedenim u arhivi Prvoga hrvatskog gardijskog zbora, napisati "mišljenje glede radnih i moralnih značajki" Martyja Cappiaua. Skender biranim riječima piše o kasnijem Sliškovom ubojici, navodeći, među ostalim kako je Cappiau "svojom hrabrošću i požrtvovnošću bio uzor mnogim pripadnicima Specijalnih postrojbi Glavnog stožera, a napose bojne ‘Zrinski’”. Zanimljiv je i dio u kojemu Skender potanje govori o osobinama Belgijanca s hrvatskim državljanstvom: "Njegovi nadređenici imali su veliko povjerenje u njega i uvijek je dobivao zadaće koje je bilo teško povjeriti bilo kojem ostalom pripadniku." Kakvi su to poslovi mogli biti? Što je to mogao obaviti i što je obavljao Cappiau, a nisu bili u stanju učiniti "ostali pripadnici" Prvoga hrvatskog gardijskog zbora, među kojima su glavnina ipak bili Hrvati?

Dan prije nego što je Skender napisao hvalospjeve Martyju Cappiauu, sličnu karakteristiku, ali nešto manje nakićenu, potpisao je i general bojnik Milenko Filipović. On je kao zapovjednik Prvoga hrvatskoga gardijskog zdruga 6. listopada 1997., također pod uredno uvedenim brojem, iz Rakitja napisao "radnu karakteristiku" Martyja Cappiaua. Kome i zašto ju je uputio, ostaje nepoznato jer na dokumentu nema naznake kome je i u koju svrhu poslana. Filipović također hvali Cappiaua kao "moralnog časnika" i "uzora pripadnicima postrojbe". Iz Filipovićeva dopisa vidljivo je da je Cappiau bio zapovjednik topničkog voda, a od 21. siječnja 1994. zapovjednik 2. satnije 1. bojne Specijalnih postrojbi Glavnog stožera Hrvatske vojske. Sudjelovao je, kaže Filipović, u borbenim zadaćama na terenima Južnog bojišta i sudionik je vojne operacije "Maslenica".

Feral posjeduje i povjerljivi dokument označen kao vojna tajna, koji je iz Personalne uprave Ministarstva obrane poslan Glavom stožeru HV-a 28. siječnja 1994. godine. Riječ je o zapovijedi koju je potpisao tadašnji pomoćnik ministra Miljenko Crnjac, kojem Martyja Cappiaua raspoređuje za zapovjednika 2. satnije 1. bojne Specijalnih postrojbi Glavnog stozera. Do tada, vidljivo je to iz spomenutog dokumenata, ali i iz karakteristike koju je Cappiauu poslije pisao general Filipović, Belgijanac s hrvatskom putovnicom bio je zapovjednik topničkog voda.

No, daleko su zanimljivija druga dva dokumenta, koji u cijelu zamršenu priču o ubojici Vjeke Sliška, ponovno uvlače generala Antu Rosu. Ujeku hrvatsko-bošnjačkog rata, na memorandumu Hrvatske Republike Herceg-Bosne, Roso će iz Glavnog stožera HVO-a 7. lipnja 1994. tadašnjem hrvatskom ministru obrane Gojku Šušku uputiti dopis označen kao "punomoć", kojom "opunomoćuje gosp. bojnika Martyja Cappiaua za nabavu i transport MTS-a (materijalno tehničkih sredstava, op. a), uključujući sve oblike logistike prema Republici Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini".

"Gospodin Cappiau je u svakom slučaju osposobljen za takve poslove", piše dalje Roso, moleći Suška da mu izađe u susret, "budući da zna nekoliko stranih jezika, te održava kontakte s inozemnim poduzećima na visokoj razini." Pismo gotovo istog sadržaja Ante Roso će nekoliko mjeseci kasnije poslati pomoćniku ministra obrane RH generalu Vladimiru Zagorcu. Ponovno je riječ o punomoći za nabavu i transport materijalno-tehničlnh sredstava "prema Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini". Doduše, taj dokument nije potpisao Roso osobno, već netko po njegovu ovlaštenju.

U cijeloj priči o Belgijancu s hrvatskom putovnicom (kao što je Feral pisao u prošlome broju - a sada to može potkrijepiti i faksimilom dokumenta - rješenje o hrvatskom državljanstvu Cappiauu je 29. listopada 1992. potpisao tadašnji ministar unutarnjih poslova Ivan Jarnjak) zanimljiv je i detalj kako je i gdje Cappiau mijenjao svoja imena i prezime. Odgovor kako je to činio i gdje mu je to omogućeno, Feral zna, jer o tome posjeduje autentične dokumente, a odgovor na pitanje zašto je to radio, može se lako pretpostaviti. Kad se već i površno uđe u mutne poslove međunarodnog krijumčarenja oružjem, u koje je Cappiau bio nedvojbeno upleten, jasno je zašto se mijenjaju podaci iz identifikacijskih isprava.

U opatijskoj ispostavi Ureda za opću upravu 20. svibnja 1998. (godinu i pol dana nakon što je u Čepinu kraj Osijeka ubio Ratka Zrnu), Cappiau je dobio rješenje kojim mu se odobrava promjena imena Marty James Robert u James. U zahtjevu za promjenu imena Cappiau - tada prijavljen na adresi Bregi 48 u Matuljima kraj Rijeke - navodi kako se njegovi ime "sastoji od više riječi", "što mu stvara probleme pri potpisivanju dokumenata i u komunikaciji". Zahtjev je ocijenjen utemeljenim, pa nakon što je, u skladu sa zakonskom obvezom, bio izvješen na oglasnoj ploči Ureda za opću upravu u Opatiji, i budući da "građani nisu iskazali svoje protivljenje na narečenu promjenu imena" Marty James Robert Cappiau postao je James Cappiau.

O poslovima kojima se Cappiau bavio u inozemstvu i o čemu smo pisali u prošlom broju, svjedoči još jedan u nizu dokumenata koje posjeduje Feral (radi se o ovjerovljenom prijevodu s francuskog, koji je prevela Andrea Gruić, stalni sudski tumač, iz Zagreba) a tiču se, Martyja Cappiaua, ubojice Vjeke Sliška. Zbog nekog razloga Cappiau je 25. rujna 1997. u Brazzavilleu, Republika Kongo, isposlovao potvrdu pukovnika Yvesa Marcela Ibalae, iz kongoanskog ministarstva za logistiku i sigurnost kod Nacionalne komisije za organizaciju i nadzor izbora (!), kojom Ibala potvrđuje da je Cappiau od 15. srpnja 1997. do 25. rujna iste godine radio u spomenutom ministarstvu na poslovima "savjetnika za sigurnost kod ovlaštenog ministarstva, odgovornoga za sigurnost".

Jedini dokaz o nekakvim vojnim znanjima Martyja Cappiaua do kojeg je Feral uspio doći, jest dokument Škole poljskog topništva iz Brasschaata u Belgiji, koja je Cappiauu izdala potvrdu o vojnoj službi "koja važi kao privremena osobna iskaznica". U tom dokumentu, službeno prevedenom s francuskog, piše kako se Cappiau u vojnoj službi nalazi od 5. ožujka 1990. u "svojstvu vojnog stražara" (!). Krajnje neobično za osobu o kojoj je Roso pisao kao o vrhunskom vojnom stručnjaku i preporučivao ga Miroslavu Tuđmanu za rad u Hrvatskoj izvještajnoj zajednici!

Marty Cappiau odlikovan je Spomenicom domovinskog rata koju mu je 9. prosinca 1994. dodijelio tadašnji hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. Ukaz o dodjeli Vojničkog reda III. stupnja, Plavi trolist, za "požrtvovnu borbu u ostvarenju i obrani Republike Hrvatske" potpisao mu je u 10. travnja 1994. (zanimljiva li datuma!) osobno Zapovjednik specijalnih postrojbi Glavnog stožera HV-a general Ante Zorislav Roso. Roso će Cappiauu potpisati i Zahvalnicu u ime postrojbi "SPDS.HV", 20. prosinca 1996., a ni zapovjednik Prvoga hrvatskog gardijskog zbora, general bojnik Milenko Filipović, neće mu ostati dužan. Sa znakovitim brojem 000007, 13. kolovoza 1996. darovat će Cappiauu pohvalnicu, a istog dana i zahvalnicu za služenje u Prvome hrvatskom gardijskom zdrugu.

Dokumenti do kojih je došao Feral vjerojatno su tek manji dio građe koji se može pronaći u arhivima Ministarstva obrane, Hrvatske vojske i HVO-a. Oni nedvojbeno dokazuju da je hrvatski vojni vrh - kako u Zagrebu, tako i Mostaru - imao brojne veze s Cappiauom i da su u pitanju bili različiti poslovi. Što je sve i za koga Cappiau radio, najbolje bi mogli znati pisci njegovih karakteristika i oni koji su mu poslali jedan jedini vijenac svježeg cvijeća na njegovo vječno počivalište u Osdorpu kraj Amsterdama.

Francuski sud je 1996. optužio Monsieura za prodaju oružja Hrvatskoj u vrijeme njezine borbe za osamostaljenje. Francuski istražitelji vjeruju da je između 1993. i 1996. Monsieur poslao najmanje 650 tona oružja na Balkan, uz pomoć njegove iranske kompanije Matimco. Nekoliko isporuka oružja putovalo je preko južnoameričkih zemalja prije nego što su dospjele na balkanska ratišta. Petogodišnja istraga oko Monsieurovih poslova s Hrvatskom naišla je na mnoge prepreke francuskih tajnih služba, uglavnom da bi se zataškalo sudjelovanje zapadnih zemalja u preprodaji oružja.

Osim s Balkanom, Jacques Monsieur održavao je i dobre kontakte s Afrikom. Monsieur je 1997. bio osobni savjetnik Pascala Lissoube, predsjednika Republike Kongo u Brazzavilleu. Podaci potvrđuju da je Monsieur osiguravao goleme količine oružja Lissoubinoj vladi u Kongu-Brazzaville. I to oružje Monsieur je slao putem tvrtke Joy Slovakia.

I Cappiau je neko vrijeme proveo u Kongu-Brazzaville, s Monsieurom ili bez njega, o čemu svjedoči i dokument kojim raspolaže Feral. Osobe koje su posljednjih godina održavale čvrste kontakte s mrežama plaćeničkih vojski u Africi, potvrđuju da je Cappiau sigurno djelovao u Kongu-Brazzaville, najvjerojatnije kao vojni plaćenik za Pascala Lissoubu, koji je pokušavao ponovno osvojiti vlast.