I europski emisar Chris Patten bio je pun hvale: imate izuzetno profesionalne pregovarače, svaka čast brzini kojom pokušavate uloviti vlak EU-standarda i opredjeljenja, drago mi je čuti ovo, veseli me ono... Ipak, Patten nije propustio između redaka upozoriti Račanove ministre da trče pred rudo. Jer, reče Patten, EU procedure su duge i komplicirane, a Hrvatskoj na putu do članstva u EU predstoji donošenje niza teških odluka, jer približavanje EU znači provođenje fundamentalnih promjena u svim segmentima života.

Kad je »Europa« otišla na ručak s premijerom, preostali ministri su, u drugom djelu sjednice vrlo zorno pokazali gdje smo i što smo na putu u Europu. O prijedlogu novog zakona o privatizaciji raspravljalo se prema načelu »ožeži gdje i koga stigneš«, kao da se raspravljalo za nekim šankom pred »fajruntom«, a ne na sjednici Vlade, kojoj prethode dugotrajna dogovaranja i usuglašavanja stavova vladajućih stranaka i ministarstava. I sve to iza zatvorenih vrata. No, ekipi iz Banskih dvora to očito nije dovoljno, pa su, mrtvi-hladni, jedni druge javno optuživali da su lašci, da se ne ponašaju kao ministri, nego kao voditelji predizborne kampanje, da Hrvatsku vraćaju deset godina unatrag... Sve u svemu, nakon probranih jela s EU-jelovnika, Vlada nam je servirala pravi balkanski »čušpajz«.

A taj »čušpajz«, u kojem se krčka sva sila privatnih i stranačkih interesa, svi mi kusamo svakoga dana. No, to nije gospodarski specijalitet koji privlači strane investitore. Upozorio je na to finim diplomatskim jezikom i Patten, rekavši da za ulazak u krug europskih zvjezdica nije dovoljno samo promijeniti zakone i izglasati reforme. Treba osigurati da se gospodarska igra i u praksi ostvaruje prema jasnim, transparentnim pravilima, koja moraju vrijediti za sve, bez obzira na bliskost s lokalnim ili državnim političkim i financijskim moćnicima.

Ukratko, lokalni šerifi ne žele plesati prema svjetskim pravilima igre. Njihov obor, njihova pravila. Tko ih ne želi poštovati (čitaj: platiti) nema pristupa ili mora računati s velikim problemima. Ceh tog odnosa prema svijetu i interesima hrvatskih građana, naravno, neće platiti ni Svjetska banka niti EBRD ili neka slična institucija. Mogu oni i bez ekološki »pospremljena« Kaštelanskog zaljeva ili nekoga drugog sličnoga hrvatskoga razvojnog projekta. Račun plaćaju hrvatski građani u obliku nezaposlenosti, malih plaća i velikih cijena.