Bez obzira hoće li uskoro doći do rekonstrukcije Vlade, rok trajanja pojedinog ministra trebali bi odrediti njegovi dosadašnji rezultati.

To što se na čelu najnepopularnijih Račanovih ministara gotovo u pravilu nalaze potpredsjednik Vlade zadužen za gospodarstvo Slavko Linić i prvi čovjek Ministarstva obrane Jozo Radoš, rječito govori o glavnim neuralgičnim točkama aktualnog hrvatskog društvenog trenutka. Apatična slika poštene, ali neefikasne Vlade upravo je na ovim područjima dovedena do apsurda: životni standard još je uvijek jednako loš, ako ne i lošiji nego ranije, a revolt birača podgrijao je i nedovoljno energični obračun prvog čovjeka MORH-a s kriminalnom HDZ-ovom ostavštinom.

Neuspjelo zaustavljanje zahuktalog kotača gospodarske krize neokrznutog nije ostavilo ni ministra financija Matu Crkvenca, kojemu građani još uvijek ne mogu oprostiti famoznu Uredbu o ograničavanju uvoza prehrambenih proizvoda. Iako je upravo Radimir Čačić u prvim danima Vlade smatran najslabijom točkom Ivice Račana, zbog svojeg backgrounda poduzetnika sklonog rješenjima "ispod stola", sukob se nije dogodio zbog mita i korupcije, nego - koncepcije. Ministar javnih radova afirmirao se kao jedan od najglasnijih kritičara konzervativne gospodarske politike SDP-ovog dvojca Linić - Crkvenac.

Radoševa nepopularnost ostavila je traga i na Šimu Lučina. Još uvijek nerasvijetljeni mafijaški obračun u središtu Zagreba potaknulo je građane da mu izvuku i ostale "grijehe", od neotkrivenog autora paklene naprave koja je ubila Milana Levara, do one koja je uništila spomenik antifašističkim herojima na Mirogoju.

Ministar za obrt Željko Pecek nije zapamćen ni po čemu lošem, ali ni dobrom, iako je upravo njegov resor trebao postati motorom gospodarskog oporavka Hrvatske. Za razliku od njega, drugi HSS-ov ministar Vladimir Strugar često se nalazio u središtu brojnih prosvjetnih skandala, a činjenica da je na njegovu fotelju već dulje vrijeme oko bacio HSLS, nimalo mu ne olakšava ionako tešku situaciju u obrazovanju.