Kada je o stranim ulaganjima u Hrvatsku riječ, a osobito o greenfiled investicijama, dvije su stvari posve izvjesne: da je Lijepa naša tijekom devedesetih bila posve nezanimljiva svjetskim ulagačima, te da se stanje na tom planu nimalo nije popravilo ni u proteklih godinu dana. Izvjesno je, također, da je do 1995. godine izravna strana ulaganja bilo nerealno očekivati zbog rata, a potom još koju godinu zbog ispipavanja čvrstoće mira. No od 1997. naovamo razloge nepopularnosti Hrvatske kao ulagačke destinacije valja ponajprije tražiti u njezinim vlastitim lošim potezima i slabostima.

Trećesiječanjska je Vlada u minulih godinu dana puno učinila na šminkanju političkog imidža države, pa je Hrvatska u europskoj i svjetskoj političkoj javnosti postala simpatičnom zemljom. No, svom stečenom političkom šarmu usprkos, i dalje je ostala posve nesimpatičnom kada su strana ulaganja u pitanju. Razlog je u posve "neromantičnoj" prirodi potencijalnih investitora koji, za razliku od političara, nakon kurtoaznih pohvala novoj politici imaju nezgodan običaj sve ostale ulagačke magnete provjeravati kalkulatorom i hladnom analizom takozvanog investicijskog okružja. Kad pak obave sve te provjere i računice, uvijek pokazuju svoj dobar odgoj: prvo obvezno upute još par komplimenata na račun jedinstvenih prirodnih ljepota Hrvatske, a tek potom kažu: "Doviđenja!"

Tako će se susreti stranog kapitala i Lijepe naše završavati i ubuduće, dokle god mu ona ne bude mogla jamčiti visok profit i pravnu sigurnost, što su za investitore svih zemalja jedine "ljubavne izjave" vrijedne pažnje i truda. A nijedna od njih još nije izrečena, jer bodljikavi porezi i visoke bruto plaće u usporedbi s drugim tranzicijskim zemljama, nisu baš prijatelji profita, kao što ni sudovi koji sporove rješavaju u okviru "petoljetki" nisu nikakvo jamstvo pravne sigurnosti.

Kako on pak izgleda iz svjetske perspektive, opisano je u studiji "Administrativne barijere stranim ulaganjima u Hrvatskoj", koju su na inicijativu Ministarstva gospodarstva nedavno dovršili stručnjaci FIAS-a (Foreign Investment Advisory Service) iz Washingtona. Dakle, vele strani eksperti, ako kao investitor zanemarite hrvatske ekonomske i pravne minuse, pa se ipak zaputite u tu zemlju, priča izgleda ovako:

Na registraciju tvrtke potrošit ćete između šest tjedana i šest mjeseci, dok bi se pribavljanje niza raznoraznih dozvola moglo otegnuti na pune dvije godine i jako puno utrošenoga novca. Na tome putu nailazit ćete na neuredne zemljišne knjige, neriješene vlasničke odnose, nejasne nadležnosti između državne i lokalne administracije, neučinkovito i sporo sudstvo, brojne birokratske zavrzlame, komplicirane procedure izdavanja radnih i boravišnih viza, građevinskih, lokacijskih i drugih dozvola, na korupciju, jake i suprotstavljene lobije... I tako dalje i tako redom, sve do 384 zamjerke, koliko su ih u studiji uspjeli pobrojati FIAS-ovi pedantni analitičari.

Lijepa naša birokratska je, dakle, trenutačno vrlo nezdrav okoliš za ulagačke živce i novac, pa su se autori studije potrudili predložiti Vladi neke poteze koji bi takvo stanje trebali popraviti. Uz ostalo, oni smatraju da bi se morao precizirati krajnji rok nakon kojeg se poduzeće smatra osnovanim ako administracija "prespava" svoje obveze. Također predlažu objedinjavanje pojedinih dokumenata (primjerice, lokacijske i građevinske dozvole), te skraćenje cijele "izdavačke" procedure potrebne za start novog poduzeća na mjesec dana. U tu svrhu se preporučuje Vladi osnivanje Povjerenstva za uklanjanje administrativnih barijera, koje bi okupljalo sve ministre čiji je rad vezan uz privlačenje stranih investicija.