U kakvoj ćemo Hrvatskoj živjeti sljedećih pet do deset godina?

Samo nekoliko dana prije nego što će izvršni direktori Međunarodnoga monetarnog fonda u Washingtonu odobriti Hrvatskoj standby aranžman, ovaj novinar susreo se slučajno s jednim od doajena hrvatske ekonomske znanosti, nekoć ministrom u ratnoj vladi.

Stavovi tog ekonomista dobro su poznati javnosti. On pripada skupini istomišljenika koja procjenjuje daje održavanjem čvrstog tečaja prema njemačkoj marki kuna realno aprecirala, to je hrvatske proizvode učinilo relativno preskupima u izvozu, a Hrvatsku neatraktivnom zemljom za strana ulaganja. Posljedica je uništavanje domaće proizvodnje i golema nezaposlenost. Da se oživi industrija i zaposle ljudi, uvjeren je taj ekonomist, Hrvatska mora deprecirati tečaj i koristiti monetarni suverenitet, što znači poticati razvoj i monetarnom politikom.

Taj stav za novinara nije bio iznenađenje. Šokantna je, međutim, bila slika života u Hrvatskoj, koju je rječito i žustro ocrtao njegov sugovornik. U slučaju da se sadašnja "stabilizacijska politika" ne promijeni, "tu se više ništa neće isplatiti proizvoditi. Svi obrazovani i sposobni mladi ljudi napustit će Hrvatsku koja će se pretvoriti u zemlju nesposobnih, nezaposlenih i bolesnih u društvo sirotinje, staraca i penzionera. Čitave će regije posve opustjeti, rijetka uspješna poduzeća i oskudna ušteda poslužit će za eksploataciju inozemnom kapitalu koji je već u cijelosti preuzeo banke i svu profitabilnu industriju. Nove proizvodne strane investicije neće doći jer im je Hrvatska preskupa, domaće poduzetništvo će atrofirati, a socijalni problemi postat će nerješivi i neizdrživi...".

Na te riječi bilo bi lako odmahnuti kao na pretjerivanje kad pretežit broj ljudi ne bio osjećao da se u Hrvatskoj već dogodilo sve to što je iskusni znanstvenik opisao i da se pesimizam nije u zemlji proširio u sve društvene pore. Samo nekoliko dana poslije, međutim, ovaj novinar imao je iznimnu priliku razgovarati otvoreno i neformalno i s jednim od najviših dužnosnika hrvatske monetarne vlasti, jednim od najmlađih hrvatskih ekonomskih znanstvenika i sveučilišnih nastavnika. Budući da je dogovoreno da susret bude offrecord, ni njegovo ime nećemo navesti. No, slika života u Hrvatskoj kakvu je on ocrtao, posve je drukčija od viđenja starijeg ekonomista. Ili, zapravo, i nije?

Za mlađega dužnosnika hrvatska relativna skupoća nije među prioritetnim problemima. Potencijalne inozemne ulagače koji k njemu redovito dolaze na razgovor zanima ponajprije politička stabilnost u zemlji ("hoće li opstati koalicijska vlada"), hoće li cijene i tečaj biti stabilni (ili će im neočekivana devalvacija progutati tek uloženi kapital) te kad će Hrvatska ući u međunarodne asocijacije kako bi slobodno mogla izvoziti. Troškovi i plaće u Hrvatskoj jesu veliki, kažu tek na kraju ulagači, ali još uvijek su mnogo niži nego na Zapadu, a radnici su obrazovani, marljivi, kreativni...

Hrvatska - upozorava on - ni ne može u svijetu konkurirati samo niskim plaćama jer nikad neće moći imati onako niske plaće kakve su u zemljama Dalekog istoka. Hrvatska, dakle, više nikada neće moći imati - niti joj treba - masovno i jeftino zapošljavanje u tekstilnoj i prehrambenoj industriji, poljoprivredi ili građevinarstvu. Ovdje će nicati kapitalno i tehnološki intenzivna, ekskluzivna poduzeća. Otvarat će se male i srednje tvrtke koje će svijetu prodavati skupe i kvalitetne proizvode i usluge, u kojima će raditi sjajno plaćeni vrhunski stručnjaci, Takvih poduzeća, dakako, ne može biti mnogo, kao ni novih radnih mjesta u njima.

Danas u Hrvatskoj jedan od troje radno sposobnih ljudi ili nema posla ili ne prima plaću. Ali, dvoje od troje radi i relativno je pristojno plaćeno. Ono što želi reći mlađi znanstvenik jest: treba li deprecijacijom tečaja i inflacijom kune dugoročno uništiti ekonomsku perspektivu i za to dvoje radnika - da bi se nakratko zaposlio i treći? Pitanje se, međutim, može postaviti i ovako: da bi dvoje radilo i zarađivalo, treba li trećega žrtvovati? Stariji i mladi znanstvenik morat će, očito, brzo naslikati zajedničku viziju ekonomskog života u Hrvatskoj jer čak trećini nezaposlenih neće trebati mnogo vremena da čitavo društvo odvuče u političku i ekonomsku provaliju.