Potpredsjednik Vlade? Što je to? - začuđeno je pitao jedan poslovni čovjek kada je nedavno doputovao u Hrvatsku. Stranac je došao u Zagreb kako bi osigurao ulaganje novca u jedno domaće državno poduzeće, pa je zaželio o tome razgovarati s ministrom gospodarstva Gorankom Fižulićem. Međutim, svojim znancima kasnije se požalio kako s Fižulićem nije mogao ništa obaviti, jer za taj posao nije nadležan ministar gospodarstva, kao u ostalim državama, nego se morao obratiti Slavku Liniću, potpredsjedniku Vlade zaduženom za koordinaciju svih gospodarskih resora.

U svakom slučaju, gospodarstvo je u hrvatskoj Vladi razdrobljeno na nekoliko ministarstava, vjerojatno zato da bi se našlo dovoljno dužnosti za apetite svih šest stranaka. Tako je HSS-ovac Željko Pecek dobio obrt, malo i srednje poduzetništvo. Fižuliću su, pretpostavlja se, preostala velika poduzeća, Liniću državne tvrtke, dok je ministar Radimir Čačić uz graditeljstvo i obnovu dobio i resor javnih radova, kojih u Hrvatskoj ionako nema. Uz takvu razdrobljenost i ne preostaje drugo nego izmisliti Slavka Linića kako bi sve to usklađivao i donosio ključne odluke.

“Zašto postoji ministar gospodarstva ako ne donosi odluke o gospodarstvu? Potpredsjednika vlade u zapadnim državama nema. Takva dužnost kod nas ne postoji, jer funkciju koordinacije među ministarstvima obavljaju profesionalci zaposleni u Uredu premijera”, čudio se stranac. Domaćini su mu objasnili da hrvatski premijer uopće nema takav ured. Nisu mu se, međutim, usudili objašnjavati da je slična situacija i u Srbiji - koja je koncem prošle godine dobila čak sedam potpredsjednika vlade - jer usporedbe sa Srbijom nisu baš zgodne.

Zapanjujuće je da hrvatska Vlada, iako samostalna država postoji već desetak godina, umnogome još funkcionira kao u doba socijalizma i Jugoslavije. To je jedan od glavnih razloga njezine sporosti i nedjelotvornosti.

Jedan od prvih koraka morat će biti formiranje Ureda premijera, čime će postati suvišne dužnosti triju potpredsjednika Vlade. Osim Linića, to se odnosi i na potpredsjednicu za društvene djelatnosti Željku Antunović te na potpredsjednika za unutarnju i vanjsku politiku Gorana Granića, iako bi se njegova funkcija zamjenika premijera morala zadržati.

Uredi premijera postoje pri vladama svih parlamentarnih država. Ured mađarskog premijera Orbana, primjerice, zapošljava više od stotinu ljudi, ured njemačkog kancelara Schroedera više od 200, a slično je i kod britanskog premijera Blaira, što znači da bi Hrvatskoj, s obzirom na njezinu veličinu, na takvom mjestu bilo dovoljno 50 do 100 zaposlenih. Riječ je o državnim stručnim službama čiji bi se pripadnici morali dobro razumjeti u državne poslove, što bi u situaciji kada se premijer i ministri na vlasti promijene preko noći, omogućilo da vlada nastavlja normalno funkcionirati, kao u Velikoj Britaniji, a ne da se nova ekipa uhodava gotovo pola godine, kao u Hrvatskoj.

Takve vladine državne stručne službe u Hrvatskoj su ranije postojale. U doba Jugoslavije one su bile smještene u Centralnom komitetu, odakle su usklađivale rad vlade koja je tada funkcionirala kao izvršno vijeće Saveza komunista. Nakon 1990. godine, hrvatska VIada počela je funkcionirati kao izvršno vijeće Predsjedničkih dvora, pa su državne stručne službe iz CK preseljene kod predsjednika Tuđmana na Pantovčak. Od prošle godine, konačno, Vlada počinje djelovati kao izvršno tijelo Sabora i formalno postaje središnja kreativna i operativna institucija u državi, ali Račan još uvijek nema svoj Ured i državne stručne službe koje bi davale savjete, provodile i usklađivale politiku i poteze koje premijer i ministri prethodno dogovaraju na svojim sjednicama.

Dok gledaju posrtanja u radu koalicijške Vlade, promatračima je nejasno kako Račan može obavljati svoj posao bez ijednog savjetnika i bez vojske visokostručnih državnih činovnika, a uz pomoć samo triju potpredsjednika. Tko uopće ima vremena razmišIjati o strateškim ciljevima države? Kako se može kvalitetno voditi država ako prvi čovjek Vlade ne može dignuti glavu iz dnevne pragme i ako je svaki njezin potpredsjednik natovaren s barem deset različitih dužnosti, poput Gorana Granića?

Dolazimo do još jednog paradoksa: iako je vladajuća koalicija na čelu s predsjednikom SDP-a obećavala da će poslije izbora okupiti sve stručne i sposobne snage (koje je Tuđman zanemarivao) radi izlaska Hrvatske iz krize, Račan to nije uspio učiniti, već je taj iznimno težak i odgovoran posao prepustio sebi i nekolicini ljudi koji ga okružuju. U vladajućim i oporbenim krugovima sve češće se može čuti primjedba da Vlada nema prave koncepcije, da počiva na improvizacijama, a da Račan vodi državu kao da je ona (više)partijski komitet. Znakovito je da se gotovo sve stranke vladajuće koalicije, uključujući Zlatka Tomčića, u kampanji za lokalne izbore više ili manje ograđuju od rezultata vlastite Vlade, jer su oni, po riječima Dražena Budiše, skromni - i to ponajprije u gospodarstvu.

Stručna javnost bila je konsternirana kada je Slavko Linić prije desetak dana u “Poslovnom klubu” HTV-a, na pitanje kada će Hrvatska imati gospodarsku strategiju, lakonski izjavio: “Pa strategija se zna. To su poljoprivreda, turizam, a ja bih rekao - i transport.” Linić je zapravo iznio strategiju HSS-a s početka 90-ih godina, govoreći slično kao i ministri iz HDZ-a kada je njihovoj vlasti trebala podrška glasača HSS-a. No, stručnjaci znaju da poljoprivreda i transport nisu zamašnjak razvoja ni u jednoj zemlji. Poljoprivredu se može razvijati samo uz veće državne subvencije, što znači da nekome za to treba uzeti novac. Kome? Samo proizvodačima. Zna se da samo povećanje proizvodnje i otvaranje novih pogona može izvući hrvatsko gospodarstvo i povećati zapošljavanje, ali Vladini dužnosnici oko tog pitanja počinju kružiti kao mačka oko vruće kaše.