Trebao im je još samo pristanak četiri zastupnika pa da na dnevni red u Saboru stave izglasavanje nepovjerenja ministru Goranku Fižuliću. Dvadeset sedam vodećih zastupnika šestorke čak nas je malo šokiralo kad su se, makar za javnost i anonimno, bili odreda izjasnili da im je Fižulić definitivno najgori ministar, a njegov resor mjesto u koje najprije trebaju prodrijeti promjene.

Nama se naivnima činilo kako je parlament sada mjesto u kojem će se moći barem više nego prije utjecati na političke odluke u zemlji. To naravno nije slučaj, nego je naprotiv glasačka mašinerija u Saboru bitno nesposobnija, neaktivnija i neodvažnija od one koju je zamijenila.

To, međutim, nije danas naša tema. Inspirativan smo apsurd pronašli u činjenici da naši zastupnici, sa samim vrhova izbornih lista šestorke, tako dramatično loše razmišljaju o svojim kolegama iz izvršne vlasti. S takvom su, naime, lakoćom ispunjavali rubriku "najlošiji resori", a toliko im je dugo, nekima, trebalo da, često i nakon dodatnih nagovora, uopće ispune anketu u dijelu gdje ih se pitalo za tri najbolja ministra. Postavili smo sami sebi pitanje: zašto bismo mi, dobronamjerni birači, imali imalo povjerenja u Vladu i ministre ako je licemjerna saborska većina toliko malodušna?

S tom dilemom na pameti učinio nam se onda prilično neodgovarajućim način na koji se pristupa razgovoru o rekonstrukciji Vlade. Po našemu mišljenju, ta famozna rekonstrukcija ima smisla jedino ako će kvalitativno utjecati na karakter političkih odluka i gospodarskih reformi, a ne samo terapijski na odnose u šestorci. Bojimo se da to nije slučaj. Posljednjeg se tjedna rekonstrukcija svela na puku priču o čišćenju koalicije, s jednom jedinom nepoznanicom: nastoji li se Račan riješiti samo IDS-a i LS-a ili je odlučio reći zbogom i HNS-u?

Nijedan zastupnik SDP-a u našoj anketi s početka priče nema nema prigovora na minisira Kovačevića, (dapače stavljaju ga među prva tri minisira), ni na, Čačića, a Jakovčića nitko niti ne spominje. Baš njih trojica, gle čuda, trebali bi biti prve žrtve te dugo pripremane rekostrukcije. A ne ti silni ministri gospodarstva, financija, potpredsjednici Vlade, ministri policije i drugi nad kojima se, dok su anonimni, toliko zgražaju naši uvaženi zastupnici.

Objavimo onda jednostavno da je sada na djelu rekonstrukcija koalicije i da su tri stranke odlučile riješiti preostalih tri. Nemamo nikakvog razloga biti sentimentalni prema ijednoj od onih koje u tom slučaju otpadaju. Ali to što će neke eventualno otići s vlasti bojimo se, neće unaprijediti naš život ni za milimetar. U redu, vratit ćemo IDS-u oporbu jer je to drska stranka koja prijeti neumjerenom autonomijom. Ali to uvijek možemo napraviti bez ikakvoga problema jer apsolutno nitko u Hrvatskoj ne prihvaća da Istrani postanu autonomaši. Taj nagonski antagonizam prema Istri, tu je u pravu Jakovčić, neprestano je provocirala i HDZ-ova vlast.

Isto tako, nije problem istjerati Liberalnu stranku iz koalicije jer ona prema istraživanjima ne doseže niti desetinu izbornoga praga. Ali smijeniti Fižulića, čak i ako cijela, koalicija misli da on pogrešno radi, pri čemu sada ne ulazimo u to znaju li zastupnici uopće opis Fižulićeva posla, to je već za Ivicu Račana veći problem. Zato se mi poštenoj, kvalitativnoj rekonstrukciji Vlade ne trebamo pretjerano ni nadati. Zamjenik premijera Goran Granić kaže da se rekonstrukcija treba odvijati ovako: prvo predsjednici stranaka kažu koje to njihove ministre treba smijeniti, onda izaberu koje valja postaviti umjesto njih i zatim se o tome razgovara. To je čini se posve naopak postupak. Prvo, premijer Račan trebao bi sam preuzeti odgovornost i rizik i reći s kojim ministrima nije zadovoljan i zašto. Drugo, u tom slučaju trebalo bi potpisati dodatak koalicijskome sporazumu o tome odakle regrutirati nove članove Vlade. Ne valjda opet iz one stranke iz koje je smijenjen ministar? Ta stranka, koja je prije godinu i pol dala vjerojatno svoga najboljeg kandidata, sada, vrlo je vjerojatno, može dati samo lošijega.

Krene li smjenjivati ministre zbog njihove nekompetencije i loših rezultata, bi morao posegnuti za stručnjacima i izvan šestorke. Tek tada, kad bi stručnjake predlagali unutar svojih stranačkih kvota, mogli bismo početi govoriti o zreloj koaliciji. Na primjer Pave Župan-Rusković ili Ana Stavljenić-Rukavina, koje nisu članice stranaka nego su predložene kao izvanstranačke kandidatldnje iz kvote SDP-a i HSLS-a, danas su prema svim anketama među najcjenjenijim ministrima. Naprosto, od šestorke se očekuje mnogo više altruizma, širokogrudnosti i skromnosti, a mnogo manje strančarenja, partijske stege i političkoga inženjeringa. Kako će premijer Račan uvjeriti birače da on u dobroj namjeri rekonstruira Vladu ako iz nje odu tri, četiri ministra sporednih resora, koji k tome korektno rade, a u njoj ostanu svi koji se posljednjih mjeseci zbijaju na vrhu lista negativne popularnosti po novinama? Rekonstrukcija Vlade da, da sada parafraziramo predsjednika Račana, ali ne samo zato da bi o tome s vremena na vrijeme pisale novine. Ne samo zato da bi Račan s tom pričom od mjeseca do mjeseca malo primirio koalicijske partnere. Ne da bi slao posredne poruke ministrima u svojoj vladi. Ne da bi stvarao sporedni žamor preko važnoga razgovora o budućnosti Hrvatske.