Blagdani su tek nakratko primirili odjeke brojnih i različitih stranačkih intervjua i izjava o sudbini šesteročlane koalicije i rekonstrukciji Vlade, koji su dani u kampanji prije skorih lokalnih izbora. A izbori su važni i sami po sebi zato što lokalna samouprava dobiva mnogo veće ovlasti nego što ih je imala zadnjih deset godina, ali i zato što će se čistim razmjernim sustavom moći posve jasno očitati stranački rejting pa će se prema njemu odmjeravati snaga u vlasti i u Vladi.

Temeljna je Račanova izjava da će se o rekonstrukciji Vlade razgovarati nakon lokalnih izbora i da rekonstrukcije Vlade ne može biti bez rekonstrukcije (čitaj: skraćivanja) koalicije. Navodno premijer nema ni ovlasti, a valjda niti snage da zamijeni ministre koje su istaknule partnerske stranke u koaliciji. Kako nakon svega što je izrečeno, nezadovoljstva u javnosti i neprijepornoga gospodarskog neuspjeha Vlade (a uopće se ne čini da je preokret blizu) neće biti moguće još jednom odgoditi rekonstrukciju Vlade, ako se Račan bude držao riječi - rekonstruirat će se i koalicija.

Skraćivanje koalicije (na SDP HSLS, HSS i možda HNS) imalo bi političkog smisla kada bi se jasno definirali politički i ekonomski ciljevi i kako ih postići. Čini se da će Račan radikalno smanjiti Vladu na desetak ministarstava pa će ministarska mjesta malih stranaka šestorke naprosto biti progutana. Stranke koje ostanu bez ministra vjerojatno se neće zadovoljiti podministarskim mjestima i ništavnim političkim utjecajem pa će i same napustiti koaliciju. Ugledni politolog dr. Ivan Šiber (za kojega se ne može reći da je blizak HSLS-u, HSS-u, pa čak ni SDP-u) smatra da je šestorka prošlost i da u situaciji kad su doneseni Ustav i ključni zakoni, velika vladajuća koalicija nema više smisla. Dobro je, kaže on, što bi Vlada bila pritisnuta i s oporbene ljevice, a ne samo s radikalne desnice.

Sigurno je da manje glava u koaliciji znači brži i lakši dogovor o ključnim pitanjima i operativniju provedbu. Ali, prilično je opasno napustiti partnere jer se iza razlaza uvijek vuče dug rep pa bi oni koji odlaze, mogli i te kako javno kompromitirati one koji ostanu u koaliciji. Najviše te može mrziti onaj koji te volio. Kolikogod HSLS-u i HSS-u može biti u interesu smanjivanje koalicije jer bi u tom slučaju oni dobili veći dio kolača, oprezni Račan teško da će prekinuti, primjerice, s HNS-om jer mu je ta stranka most prema Predsjedniku Republike. Osim toga, članovi i birači SDP-a po političkim su stavovima danas najbliži baš članovima i biračima HNS-a. Treba se samo prisjetiti predsjedničkih izbora kada Račan i Tomac, ma koliko da su se trudili, nikako nisu uspjeli uvjeriti svoje birače da za predsjednika trebaju birati Budišu, a ne Mesića.

Po spektru političkih pitanja zaštite građanskih i manjinskih prava mnogo su veće razlike između SDP-a i HSLS-a (iako glavnih koalicijskih partnera), nego između SDP-a i HNS-a. A konzervativne stavove HSS-a (svjedoci smo kako je njegov predsjednik Tomčić ovih dana čak nešto naklapao i o sotonističkom djelovanju!) birači SDP-a pogotovo ne mogu dijeliti.

Za rekonstrukciju Vlade ima i te kako, ali za skraćivanje koalicije nema nikakvih principijelizih razloga. Već su se ovih dana dosta spominjali i rezultati ankete među zastupnicima šestorke, koji su pokazali kako oni misle da nisu najlošiji ministri iz najmanjih stranaka, nego upravo obratno - baš iz SDP i HSLS-a. Jer ključni su sektori gospodarstvo i financije, unutarnji poslovi i obrana - a njih drže najveći. Eliminacija malih nije zdrava logika za rekonstrukciju Vlade.

Koalicija SDP-HSLS-HSS mogla bi imati jedino pragmatični politički smisao, ako je i on posve upitan. Nema veće bliskosti u idejnim i političkim stavovima među tim trima strankama, nego među drugima u šestorci. Vlada se sigurno može vrlo značajno rekonstruirati, i tako da umjesto sadašnjih 18 bude samo deset ministarstava, i na način da se ne razbija i ne smanjuje koalicija. Ivica Račan kao (još uvijek) neupitni premijer mora naći načina da možda i vrlo teškim stranačkim pregovorima učini Vladu kompeteninijom i efikasnijom, a da se ne odrekne važne potpore malih demokratskih stranaka. Loše ekonomsko stanje primjerenije je razmišljanju o Vladi nacionalnog spasa, nego o odbacivanju dosadašnjih partnera. Hrvatskoj su politici najpotrebniji novi ljudi. Neće biti pravih uspjeha dok zemlju budu vodili ili bivši komunisti ili pak disidenti, politički zatvorenici. Ti modeli u tranzicijskim su zemljama potrošeni. Trebaju doći neopterećeni, slični onima koji su se u biznisu ipak pojavili. A politiku kroje oni koji su se ušančili i zatvaraju prozore da ne prokulja propuh.