Jutarnji list: 18. 04. 2001.
Projekti i male stvari
Sanja Modrić
U hrvatskoj politici stalno se prelijeva iz šupljega u prazno. Za to vrijeme poskupljuju benzin, kruh i mlijeko, cesta prema Splitu se ne gradi, ali se Bechtelu plaćaju računi, država i dalje ne vraća dugove na vrijeme, a poslovni optimizam je u padu.
No zato su se stranke i čelnici vladajuće koalicije posljednja dva tjedna nevjerojatno uzbudili zbog toga što javnost opet pita za rekonstrukciju Vlade i moguće smanjivanje broja ministarstava. Bezobrazno neupućeni vodeći političari danima vode potpuno besmislene rasprave o novom Statutu Istarske županije koji nisu ni pročitali, a kamoli analizirali što bi tu eventualno bilo protuustavno ili protuzakonito. Nakon Uskrsa, uz koji se našlo povoda istupati o svemu - od sotonizma do toga je li Katolička crkva u sukobu s Račanovom vlašću ili nije - kao signal za novu političku trakavicu kvalificiraju se iskapanja navodnih masovnih grobnica koja istražitelji iz Haaga započinju u Kninu. Pa ćemo sad danima o tome ima li u Kninu grobnica, ili nema (kao da ih forenzičari neće naći ako su tamo!), tko je znao a tko nije, izjednačava li Haaški sud Hrvatsku koja se branila, s agresorom koji je napadao itd.
Stvara se dojam da se kod nas stalno o koječemu govori, a ništa se ne može napraviti, a kamoli napraviti kako valja, nijedna stvar se ne može riješiti i ništa skinuti s vrata. U Hrvatskoj se u vezi sa svim i svačim spominju sve sami "projekti", a ta riječ kod nas zvuči tako dugoročno, neuhvatljivo i beskrajno jer se tim "projektima" zapravo nikad ne vidi kraja. Projekti su i privatizacija državnih tvrtki, i pojeftinjenje birokracije, i decentralizacija države, i reorganizacija tajnih službi, i očuvanje tečaja kune, i reforma visokog školstva, i modernizacija poreznog sustava i približavanje Europskoj uniji kao, uostalom, i rekonstrukcija Vlade. Kad pitate političare iz vlasti, sve to, do jednoga, strašno je "makro", ne daj ti bog da nešto iz nečega izvučeš jer je sve to vezano, komplicirano, međuovisno, običnom čovjeku nesagledivo i sve je to - naravno - "proces".
Ne može se, recimo, smanjiti stopa nezaposlenosti dok se ne restrukturira privreda, dok se ne uvedu nove tehnologije i dok ne dođe strani kapital s modernim znanjima. To se, pak, neće dogoditi dok su propisi komplicirani, a pravosuđe neefikasno. Ali nije stvar u jednom propisu, nego u sustavu, a za promjenu sustava treba vremena i novaca. Osim toga, pravosuđe ne funkcionira jer je izvršena negativna selekcija i ljudi su slabo plaćeni.
No, opet suci su postali profesija i ne možeš ih se riješiti, a ne možeš najbolje ni bolje platiti jer država mora štedjeti. A uz to su i hrvatski fakulteti loši, tu je tek potrebna reforma. A reforme u visokom školstvu uvijek se dočekuju na nož jer je to inertan organizam premrežen klanovima kojima je u interesu status quo. I eto ti!
Umjesto da se onda taj cirkus okrene naglavačke i da se mi u Hrvatskoj naučimo skidati s dnevnog reda barem jednu pojednu rješivu malu stvar izgleda da se ovdje naprosto ne rješava ništa. I sve stoji, a "projekti" se množe.
Ove su novine, recimo, jučer nabasale na jedan udžbenik za treći razred osnovne škole, djecu od devet godina koja su tek naučila relativno dobro čitati, koji ta djeca niti mogu razumjeti, niti im je išta u toj knjizi jasno. Riječ je o knjizi ‘Zagrebačka županija' za takozvanu zavičajnu nastavu koju je knjigu ministar prosvjete Strugar morao i mogao ukinuti jednim potezom pera, da je htio. Trojica nepodnošljivih autora (Ivan Bertić, Ivan Kampuš i Igor Karaman) pišu, naime, za uzrast od 9 godina rječnikom koji je eventualno primjeren osobama sa srednjom stručnom spremom, trpaju podatak na podatak i čine da se djeci odmah omrzne škola i školovanje za sva vremena.
Tako u njihovom bizarnom udžbeniku stoji da je prvi telefonski imenik, sa 2.000 pretplatničkih imena, tiskan u Zagrebu 1911., da je zračna luka Pleso obnovljena 1974. godine, da su 1436. godine Fridrih i Ulrih II Celjski kupili Medvedgrad, da je u 19. stoljeću najveće zdravstvena ustanova u Zagrebu bila Zakladna bolnica na Harmici kojom je upravljao red Milosrdne braće... Nismo brojili, ali u toj knjižici od 127 stranica navadeno je barem tisuću povijesnih datuma, a kao ništa upotrebljavaju se izrazi poput ‘ranžirni kolodvor', 'infrastruktura', ‘nacionalistički', ‘urbanizam', ‘upravno-političko povezivanje' i ‘petrokemijska proizvodnja'.
Za ukidanje, zabranu, odnosno momentalni progon takvog udžbenika iz trećeg razreda osnovne škole ministru Strugaru nije potreban nikakav projekt. Dovoljno mu je ciglih pet minuta. Koliko takvih štetnih knjiga kola hrvatskim prosvjetnim sustavom to znaju i roditelji i djeca, aIi nikoga za to nije briga. O tome nitko ne priča, niti tko što poduzima, ali što onda Ministarstvo prosvjete uopće radi? Valjda po cijeli dan smišljaju kamo će tko ako se u rekonstrukciji promijeni baš ministar prosvjete - a očito treba otići i on - i kako će to proglasiti političkim revanšizmom.