Nakon što se, naime, Vlada u Memorandumu o ekonomskoj i financijskoj politici, u sklopu novog stand-by sporazuma s Međunarodnim monetarnim fondom, obvezala na čvrste rokove u kojima će, bilo to za nju povoljno ili ne, prodati ostatak Hrvatskih telekomunikacija, HEP INU, JANAF, Croatia osiguranje, Dubrovačku i Croatia te Hrvatsku poštansku banku i većinske dioničke pakete u više od 300 poduzeća, među kojima su i mnogi turistički biseri, pokrenuta je, eto, i snažna “topnička priprema”.

Slučajno ili ne, namjerno ili iz čistog neznanja, svejedno, isti novinari urednici koji su prije 11 i više godina oštro branili društvenu imovinu te napadali tadašnje kritičare tromog samoupravnog sustava kao navodne anarholiberale, ili čak kao protivnike koji u pitanje dovode i udruženi rad i državnu sigurnost te tobože otvoreno šuruju s meštrima iz inozemsiva, sada u ime kritike svega još preostalog u većinskom hrvatskom državnom posjedu, otvaraju kojekakve “bijele knjige” i afere o poduzećima pred konačnom privatizacijom i (ras)prodajom stranim investitorima.

Znajući da Vlada, u skladu sa sporazumom s Međunarodnim monetarnim fondom, u idućih godinu i pol mora žurno prodati navedene ključne tvrtke, uvijek pravovjerni kritičari krenuli su u otvaranje “bijelih knjiga”, ne samo o INI i Hrvatskim telekomunikacijama, nego i o preostalim domaćim bankama, trgovačkim kućama, hotelima i PIK-ovima, pa i o državnom proračunu, ne libeći se usputnih udara i na medije što su preostali pod većinskim nadzorom domaćih vlasnika. “Bijelih knjiga” o tvrtkama, i osobito bankama, pod većinskim stranim vlasništvom (kojeg li čuda) - nema.

Novinari, dakako, ne bi smjeli prikrivati istinu ni o bilo čijoj “bijeloj knjizi”, ako je imaju, ali bi bio minimum pristojnosti da o njezinom sadržaju ponešto zapitaju i - drugu stranu, domaću, okrivljenu, Ali, to ne rade ni u “jedinim” oporbenim, niti u neovisnim novinama “koje traže strateškog inozemnog partnera”. Unatoč svima znanoj prvoj lekciji iz novinarsiva, da je u svim slučajevima nužno da se “čuje i drugo zvono”, tu drugu stranu malo tko pita za bilo što. Ovo je, valjda, vrijeme medijskoga rata u korist sveprodirućeg stranog kapitala.

No, nedaleko iza te medijske “topničke pripreme” za konačnu privatizaciju svega preostalog stoje i mnogi hrvatski političari, ponajviše zastupnici u Hrvatskom saboru, koje slabo poznavanje tih novih ekonomskih igara ne opravdava. Oni ni do današnjeg dana nisu u Saboru, kao najvišem domu hrvatske vlasti, niti otvorili raspravu o tome mora Ii Hrvatska prodati i INU, i HEP i Croatia osiguranje, i doslovce sve banke, i sve najbolje turističke kapacitete, i ceste, marine, poljoprivredne kompanije, trgovačke i medijske kuće, ili - ne mora. Oni ih, jednostavno, prodaju -jednokratno i zauvijek! A Vlada navodno tek radi na novoj koncepeiji razvoja, zemlje, koja će pred najširu javnost - koje li slučajnasti - baš u času kad sve ove privatizacijske igre budu privedene uspješnom kraju.

Stoga, sve - pa i argumentirane kritike protiv kvalitete poslovanja i imovme poduzeća pred privatizacijom, valja prije svega čitati kao otvorenu medijsku pripremu za obaranja njihove prodajne cijene.