Breme povijesti i etničke raznolikosti nije nestalo uklanjanjem Miloševića sa scene, ni u Srbiji ni u drugih pet država bivše Jugoslavije. Na tom području, iako sad ima više demokracije nego prije, i dalje postoji puno mogućnosti za sukobe i ratove, i plemenske i političke. Zapad je ratovao protiv Miloševića zbog Kosova 1999. godine i znatno poboljšao živote kosovskih Albanaca. No čak je i ta intervencija, kao i druge intervencije svjetskih velesila na Balkanu u prošlom stoljeću, možda još više destabilizirala to područje. 'Riječ je o pobjedi nade nad iskustvom', kazao je viši američki diplomat. 'Zašto mislimo da ćemo ovaj put uspjeti?' Unatoč prisutnosti NATO-ovih vojnika, rekao je, Zapad najvjerojatnije neće moći zamrznuti situaciju. Zapad je intervenirao u ime maltretiranih Albanaca, no ta je intervencija promijenila okolinu, kao i svaki drugi pokus. Danas se u južnoj Srbiji naoružani Albanci još skrivaju i ubijaju srbijanske policijace na pograničnoj tampon zoni koju je uspostavio NATO. Duž kosovske granice s Makedonijom drugi naoružani Albanci, s bazom na Kosovu i pridruženi oslobodilačkoj vojsci Kosova, vode rat protiv nesavršene, ali demokratske, višeetničke države. Na samom su Kosovu međunarodna zajednica i njezina vojska pokušale bez žrtava ugušiti albansku političku borbu za neovisnost.

Povijest se ne zaustavlja u BiH, gdje bosanski Hrvati, kako se čini, ne žele federaciju koju je osmislo SAD baš kao ni Srbi. Povijest se ne zaustavlja ni u Crnoj Gori. Izbori koji će se tamo održati u nedjelju još su u zraku, baš kao i osnovna pitanja o Jugoslaviji nakon Miloševića. Hoće li federacija, čak i u smanjenu obliku, i dalje biti jedna država? Ili dvije, Crna Gora i Srbija? Ili tri, uključujući Kosovo? Sićušna Crna Gora posljednji je partner Srbije u jugoslavenskoj federaciji, a njezin predsjednik Milo Đukanović želi izići iz federacije. U vrijeme kosovskog rata i nakon njega, Zapad mu je velikodušno pomagao jer je bio Miloševićev protivnik. No on sada traži novu potporu na parlamentarnim izborima nakon kojih će, vjerojatno u lipnju, uslijediti referendum o neovisnosti.

Novi jugoslavenski predsjednik Vojislav Koštunica Crnoj Gori želi dati veću autonomiju, ali želi sačuvati jugoslavensku federaciju, što žele i SAD i njegovi partneri na Zapadu. Koštunica je zabrinut i za svoj položaj. Bez Crne Gore ne bi bilo Jugoslavije pa ni jugoslavenskog predsjednika. Washington i Zapad ne zanima toliko Koštunica koliko ih zanima budućnost Kosova i Bosne. Prema rezoluciji UN-a koja je prekinula rat 1999. godine, Kosovo ostaje dijelom Jugoslavije, no njegov konačni status podložan je međunarodnom sporazumu koji se negdje i nekako mora zaključiti. Ako se Crna Gora odvoji, a Jugoslavija nestane, pritisak Kosova da žurno stekne neovisnost znatno će se pojačati pa bi se mogla raspasti i BiH, a tada bi bosanski Srbi i Hrvati mogli zahijevati vlastitu suverenost.

Ako Jugoslavija nestane, Koštunica će se gotovo sigurno kandidirati i pobijediti na srbijanskim predsjedničkim izborima. Zatražit će i stvaranje novog srbijanskog ustava, a zatim i nove srbijanske izbore za novu državu. No Koštuničin veliki politički suparnik, Đinđić, želi odgoditi rješavanje statusa Crne Gore i bilo kakve ustavne promjene. Đindićeva želja da Jugoslaviju održi na okupu za sada nije toliko vezana za budućnost Crne Gore ili Kosova, nego za njegovu budućnost. U tome su on i Koštunica isti. Kad bi sačuvao Jugoslaviju, Đindić i snažna srbijanska vlada, izabrana u prosincu, sačuvali bi položaj. Đindić želi odgodu rješavanja crnogorskog pitanja kako bi Koštunica ostao u slabijem položaju jugoslavenskoga predsjednika. Unatoč želji Bushove vlade za mirnim životom nakon Miloševićeva pada, sukobi na Balkanu neće prestati. A neće nestati ni povezanost nacionalizma i politike. Gledajući s Kosova ili makedonske granice, ideja suvremene Europe u kojoj su granice nebitne, a prava manjina sveta, može se činiti jako dalekom. 'Miloševićev odlazak je vrlo koristan’, rekao je američki diplomat. 'Ako ništa drugo, sad sve vidimo jasnije.' Takva jasnoća mogla bi napokon donijeti i malu dozu poniznosti, piše Steven Erlanger.