Prema najnovijoj studiji Konzorcija za evropske integracije, nakon što se prvoj skupini zemalja srednje i istočne Evrope, zrelih za prvi krug proširenja EU na istok, širom otvore vrata tržišta rada u zapadnim zemljama, iz Slovenije, Poljske, Mađarske, Češke i Estonije, u Njemačku, Austriju i ostale zemlje EU-15, svake će godine iseljavati više od 335.000 stručnjaka i radnika.

Da bi koliko-toliko usporili i što uspješnije i selektivnije nadzirali tu najnoviju yeliku seobu radnih naroda, u evropskoj “petnaestorici” predlažu da se novim EU-članicama potpuno slobodan pristup tržištu rada Unije prolongira za sedam godina. No, unatoč tome što ni tih ograničenja nema, unazad deset godina iz istočne i srednje Evrope je prema Uniji godišnje iseljavalo blizu 300.000 osoba, od kojih čak 65 posto u Njemačku (u čijem je istočnom dijelu i danas stopa nezaposlenosti od previsokih 20 posto), a 12 posto u Austriju (u kojoj na tvrdoj retorici protiv nadiranja stranaca s istoka tamošnji političar Heider gradi svoju političku kampanju).

Zašto stotine tisuća ljudi, od početka tranzicije, s istoka hrle na zapad? Taj povijesni tranzicijski projekt, kojim se danas naziva prijelaz bivših realsocijalističkih zemalja, a uz njih i svih nasljednica bivše samoupravne Jugoslavije, na demokraciju i otvorenu ekonomiju, sa zapadne točke gledišta u relativno je kratkom roku postigao gotovo sve svoje strateške ciljeve. Nema više ni reaInog ni samoupravnog socijalizma, raspao se Varšavski pakt, zapadne su banke zagospodarile gotovo cjelokupnom srednjom, južnom i istočnom Evropom, a NATO-pakt pomaknuo težište svojih aktivnosti iz srednje u južnu i istočnu Evropu, nadomak ruskim balkonima. Ali, dok je zapadni kapital lakoćom preuzimao gospodarske potencijale u svom novom pohodu na istok, tranzicija je bez posla ostavila na desetke milijuna ljudi u širokom prostoru između Alpa, Jadrana, Baltika, Kavkaza i Urala.

I ne samo to: iako su plaće na istoku najprije padale, da bi odnedavno ponovno i znakovito rasle, jaz između prosječnih zarada na evropskom zapadu i onih na istoku dramatično se proširio. Prema sažetoj analizi, koju donosi zadnji broj londonskog “Economista”, u odnosu na prosječne plaće u EU-15, one u Švedskoj više su 25 posto, u Velikoj Britaniji 21 posto, u Francuskoj 10, a u Njemačkoj šest posto, dok su u Italiji niže 16 posto, u Španjolskoj 28, a u Grčkoj 50 posto. Slovenske plaće iznose 38 posto tog EU-15 prosjeka, hrvatske 25 posto, poljske 21 posto, češke 18 posto, bugarske osam posto, a albanskih, srbijanskih i bosansko-hercegovačkih ni nema u analizi. Stoga, nove seobe radnih ljudi i gradana sa svih strana evropskog juga i istoka na zapad potiču, ne samo tamošnja visoka nezaposlenost, nego i mamci znatno viših zapadnih plaća i bitno kvalitetniji životni uvjeti.

Unazad deset godina, prema nizu međusnimki i anketa, iz Hrvatske je na stalan posao, točnije - u iseljeništvo, otišlo blizu 150.000 osoba. U idućih deset godina taj će se trend samo pojačati, ne samo zbog znatno boljih životnih uvjeta na zapadu, osobito za mlađe i obrazovanije, ili zbog znatno viših plaća, nego prije svega pod snažnim pritiskom mase od stabilno nezaposlenih 450-500.000 radnika.

Dakle, ono što su nekad za hrvatsku ekonomsku emigraciju bile velike suše, peronospora, krize u poljoprivredi i sveukupnoj ekonomiji ili posljedice velikih ratova, na prijelazu u 21. stoljeće bit će - potpuno uspješna tranzicija u tržišnu, otvorenu privredu, ali i podjednako uspješan i snažan prodor zapadnog kapitala. Jedina razlika novog iseljeništva je u njegovoj velikoj raspršenosti: ljudi će odlaziti ne samo u Njemačku, Austriju ili Italiju, nego i u Mađarsku i Sloveniju, pa i u SAD i Kanadu, a osobito u Australiju i Novi Zeland.