U srijedu je u Bruxellesu održan zadnji krug tehničkih pregovora Hrvatske i Europske unije o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju. Posljednji kamenčić smutnje, oko kojeg se sa Španjolcima i Portugalcima pregovaralo tijekom vikenda, bile su sardine i s tom iznimkom može se reći da je u srijedu obavljen formalan posao. Parafiranje sporazuma očekuje se 14. ili 15. svibnja u Bruxellesu, potpisivanje u rujnu ili listopadu, a primjena sporazuma počinje prvog dana 2002. godine.

Iako građani neće već sutra osjetiti dobrobiti tog dogovora s EU-om, sigurno se može reći da je to dosad najveći korak naprijed Hrvatske pod dirigentskom palicom koalicijske vlade. Sporazum je, naime, svojevrsna upisnica u službenu europsku školu. Činjenica da smo u nju konačno upisani - kasnije nego mnoge zemlje koje su nam i po stupnju razvoja demokracije i po gospodarskom stanju 1990. debelo gledale u leđa - važnija je od svakoga gospodarskog ustupka na koji smo pristali ili smo ga izborili.

Premijer Ivica Račan tvrdi da će Hrvatska za prijem u članstvo biti spremna već 2006. godine. Iz direktorata Europske komisije za vanjske poslove poručuju pak da ne valja brzati. Za nedavnog posjeta Zagrebu, komesar Chris Patten naglašeno je progovorio o najslabijim karikama lanca koji bi Hrvatsku trebao službeno povezati s EU-om: funkcioniranju pravne države, vladavini prava i uklanjaju »crvenih vrpci«, kako je nazvao prepreke na koje se tuže investitori zainteresirani za ulaganja u Hrvatskoj. To su, dakle, »predmeti« s kojima će Hrvatska u europskoj školi imati najviše problema, iako ni s temama iz »čistoga« gospodarstva nećemo lako izlaziti na kraj.

Nije, naime, nikakva tajna da europska petnaestorica strahuju od posljedica koje bi po harmoniju unutar Unije - i danas prilično klimavu - moglo imati uključivanje siromašnih tranzicijskih »rođaka«. Stoga traže da se za Poljsku, Češku, Mađarsku i ostale zemlje iz »prvog kruga« kandidata za članstvo u Uniji organiziraju posebna pravila, koja će ih ipak činiti manje punopravnim članovima europskog zvjezdanog kruga. Pa, primjerice, poljski farmeri, kojih ima više nego farmera u svim zemljama današnje Unije, ne bi imali ista prava na subvencije kao danski ili grčki.

No, sve je to za Hrvatsku manje važno od činjenice da je uvođenje transparentnih i za sve građane vrijedećih pravila igre u sve sfere društva - od politike do gospodarstva - prije svega važno zbog hrvatskih građana, a tek potom zbog eventualnog prijema u EU. Baš kao što je upravo za hrvatske građane najvažnije da se ustroji gospodarski sustav u kojem neće biti današnje masovne nezaposlenosti. I, na kraju, ali ne i najmanje važno, treba reći da Europa, zaklinju se njene vođe, u svoj elitni klub članove neće primati u paketima. U »viši razred« pripuštat će se svaki »učenik« ponaosob, prema pojedinačnoj ocjeni. Sve bi drugo za Europu bilo - preskupo.